[1] Jakov pak pođe svojim putem: tad ga sretoše anđeli Gospodnji.
[2] I kada ih Jakov ugleda reče: „Ovo je Božiji tabor!” I dade tom mjestu ime Mahanajim.
[3] I Jakov posla svoje glasnike bratu Ezavu u zemlji Seir, u područje Edom.
[4] Naredi im: „Ovako ćete reći mom gospodaru Ezavu: ‘Ovako reče tvoj sluga Jakov: Bio sam kod Labana u tuđini i do sada sam boravio kod njega,
[5] i stekao sam goveda, magarce i ovce, služavke i sluge; i sada šaljem glasnike da obavijeste moga gospodara, da milost nađem u očima njegovim!’”
[6] I glasnici se vrate Jakovu i kažu mu: „Došli smo bratu tvome Ezavu; on ti je već pošao u susret i sa sobom vodi četiri stotine muškaraca!”
[7] Tad se Jakov silno uplaši i zabrinu. I on razdvoji ljude što su bili kod njega, i ovce, goveda i kamile u dva tabora,
[8] jer on pomisli: „Ako Ezav napadne jedan tabor te ga razruši, onaj drugi bi se mogao spasiti!”
[9] I Jakov reče: „O Bože moga oca Abrahama i Bože oca mog Isaka, Gospode, koji si mi kazao: ‘Vrati se ponovo u svoju zemlju, porodici svojoj, Ja ću ti milost činiti!’
[10] Suviše sam mali za svu milost i vjernost koju si darovao slugi svome. Jer imao sam samo štap kada sam prešao Jordan, a sada sam postao dva tabora.
[11] Izbavi me iz ruku brata moga, iz ruke Ezava, jer se bojim, mogao bi doći i pogubiti mene, i majke zajedno sa djecom!
[12] A Ti si rekao: ‘Zaista ti želim dobro činiti i tvoje potomstvo učiniti kao pijesak morski, koji se izbrojiti ne može zbog množine.’”
[13] I on noć provede tamo, i uze od onoga što je stekao te spremi poklon za brata Ezava:
[14] dvjesta koza, dvadeset jaraca, dvjesta ovaca, dvadeset ovnova,
[15] trideset kamila dojilja s mladuncima, četrdeset krava sa deset teladi, dvadeset magarica s deset magaraca.
[16] I on ih preda u ruke svojih sluga, svako stado posebno, te im reče: „Pođite ispred mene i ostavite mjesta između stada.”
[17] I on naredi prvom: „Kada sretneš brata moga Ezava i kada te upita: ‘Kome pripadaš i gdje si krenuo? I čija je stoka koju goniš?’
[18] ti reci: ‘Tvome slugi Jakovu! To je poklon koji šalje svome gospodaru Ezavu. Evo, on sam dolazi za nama!’”
[19] Isto tako naredi drugom, trećem, i svima ostalim koji su išli za stadom, i reče: „Tako ćete pričati sa Ezavom, kada ga sretnete;
[20] i trebate reći: ‘Gle, tvoj sluga Jakov dolazi za nama!’” Jakov je mislio: „Odobrovoljnit ću ga poklonima koji idu ispred mene, onda ću mu lice vidjeti. Možda me pogleda blagonaklono!”
[21] I pokloni pođoše ispred njega, a on ostade te noći u taboru.
[22] Još iste noći ustade i uze svoje dvije žene i služavke, i svojih jedanaestero djece, i prevede ih preko plićaka Jabok
[23] On ih povede i prevede preko rijeke i prenese i ostalo što je imao.
[24] Jakov ostade sam. Tad se jedan čovjek hrvao s njim sve do jutarnjeg rumenila.
[25] I kada je ovaj shvatio da ga ne može svladati, ugane mu bedro kraj zgloba. Tako Jakov iščaši kuk dok su se hrvali.
[26] I čovjek reče: „Pusti me, jer sviće!” Jakov odvrati: „Neću te pustiti dok me ne blagosloviš!”
[27] Tad ga upita: „Kako se zoveš?” On odgovori: „Jakov!”
[28] Tad mu on odvrati: „Neka ime tvoje nije više Jakov nego Izrael, jer si se borio s Bogom i ljudima, te pobijedio!”
[29] Jakov ga pak upita govoreći: „Kako je Tvoje ime?” Ali on odgovori: „Zašto pitaš za moje ime?” I tu ga blagoslovi.
[30] Jakov to mjesto nazove Penuel, jer reče: „Boga vidjeh licem u lice, i živ ostadoh.”
[31] I sunce bijaše ogranulo kada je prolazio kraj Penuela, hramajući zbog kuka.
[32] Zato sinovi Izraela još ni danas ne jedu tetivu kuka koja se nalazi na bedrenom zglobu, budući da je Jakovljev zglob bedreni bio iščašen u kuku.