[1] Kad smo dospjeli na sigurno mjesto, doznali smo da se otok zove Melite.
[2] Domaći su bili neobično ljubazni prema nama. Bilo je hladno i kišilo je, zapalili su vatru i okupili nas oko nje da se ugrijemo.
[3] Pavle nakupi naramak granja i baci ga na vatru, ali zbog vrućine iz njega izađe zmija i uhvati mu se za ruku.
[4] Kad su domoroci vidjeli da mu zmija visi na ruci, rekli su: „Ovaj čovjek je sigurno ubica. Umakao je moru, no Pravda mu ne dopušta živjeti.”
[5] Međutim, on otrese zmiju u vatru, i ne bi mu ništa.
[6] Ljudi su čekali da natekne i da se sruši mrtav. Ali budući da su dugo čekali, a nije se dogodilo ništa neobično, promijene mišljenje i zaključe da je bog.
[7] Nedaleko odatle nalazilo se imanje poglavara tog otoka, nekog Publija. On nas primi i tri nas je dana ljubazno gostio.
[8] Publijeva je oca mučila groznica i dizenterija, pa je ležao. Pavle mu pristupi, položi na njega ruke, pomoli se – i izliječi ga.
[9] Poslije toga dolazili su još mnogi bolesnici s otoka, te su ozdravljali.
[10] Iskazali su nam zato mnoge počasti, a kad smo odlazili, dali su nam sve što je trebalo.
[11] Tri mjeseca poslije brodoloma otplovili smo nekom aleksandrijskom lađom koja je prezimila na otoku. Na pramcu je imala kip Dioskura.
[12] Doplovili smo najprije u Sirakuzu i tu ostali tri dana.
[13] Odatle smo, ploveći uz obalu, stigli u Regij. Dan poslije počne puhati jugozapadni vjetar pa smo drugi dan stigli u Puteole.
[14] Tu smo naišli na braću koja su nas pozvala da s njima ostanemo sedam dana. Tako smo stigli u Rim.
[15] Kad su tamošnja braća čula da dolazimo, izađu nam ususret sve do Forum Apija i Triju gostionica. Kad ih je spazio, Pavle zahvali Bogu i ohrabri se.
[16] Kad smo ušli u Rim, Pavlu dopuste da stanuje odvojeno s vojnikom koji ga je čuvao.
[17] Tri dana nakon što je došao, Pavle sazove jevrejske uglednike pa im reče: „Braćo, ništa nisam učinio protiv našega naroda ni protiv običaja naših otaca, ali su me u Jerusalemu uhvatili i predali u ruke Rimljanima.
[18] Oni su me poslije istrage htjeli pustiti, jer su zaključili da ničim nisam zaslužio smrt.
[19] Jevreji su se tome usprotivili pa sam se zato morao pozvati na cezara – a ne što bih htio tužiti vlastiti narod.
[20] Stoga sam vas, eto, sazvao da vam kažem: zbog Izraelove nade nosim ove okove.”
[21] „Mi nismo čuli ništa protiv tebe”, odgovore mu. „Niti smo dobili kakvo pismo iz Judeje, niti nam je ko od braće koja su došla ovamo išta rekao.
[22] Ali htjeli bismo čuti šta ti misliš, jer o toj sljedbi znamo samo da joj se posvuda protive.”
[23] Dogovore se, te jednog dana mnogi dođu u njegov stan. Govorio im je i svjedočio o Božijem carstvu i od jutra do večeri ih uvjeravao o Isusu iz Mojsijevog zakona i Knjiga vjerovjesnika.
[24] Neki su povjerovali u ono što su čuli, a neki nisu.
[25] Kad su se tako nesložni počeli razilaziti, Pavle ih isprati riječima: „Dobro je Sveti Duh rekao vašim očevima po vjerovjesniku Izaiji:
[26] Idi ovom narodu i kaži mu: Slušat ćete, ali nećete razumjeti; gledat ćete, ali nećete vidjeti.
[27] Jer srca ovoga naroda su se skamenila, uši njihove ne čuju, a oči su zatvorili – tako njihove oči ne vide i njihove uši ne čuju, a srca im ne mogu razumjeti. Zato se ne mogu obratiti da ih izliječim.
[28] Hoću dakle da znate: Bog je svoje spasenje također poslao paganima i oni će ga prihvatiti.”
[29] I ostao je Pavle u svom unajmljenom stanu pune dvije godine. Primao je sve koji su dolazili.
[31] Objavljivao je Božije carstvo i poučavao o Gospodu Mesiji Isusu sasvim otvoreno, bez ikakvih smetnji.