[1] Kad je sva gužva prošla, Pavle pošalje po učenike. Ohrabri ih, pozdravi se s njima i otputuje u Makedoniju.
[2] Putem je mnogim riječima hrabrio braću u mjestima kroz koja je prolazio. Stigne tako u Grčku
[3] i tu ostane tri mjeseca. Baš kad se spremao otploviti natrag u Siriju, dozna da su mu Jevreji postavili zasjedu, pa se odluči vratiti preko Makedonije.
[4] Pratili su ga Pirov sin Sopater iz Bereje, Solunjani Aristarh i Sekund, Gaj iz Derbe, Timotej i Azijci Tihik i Trofim.
[5] Otišli su prije nas i sačekali nas u Troadi.
[6] A mi smo poslije blagdana Beskvasnih hljebova isplovili iz Filipa i za pet dana stigli njima u Troadu, gdje smo ostali sedam dana.
[7] Prvoga dana u sedmici sastali smo se da lomimo hljeb. Pavle je poučavao i budući da je sutradan kanio otputovati, produži govor sve do ponoći.
[8] U sobi na spratu gdje smo se okupili bilo je mnogo svjetiljki.
[9] Na prozoru je sjedio mladić Eutih. Kako je Pavle dugo govorio, on tvrdo zaspa i savladan snom padne s trećega sprata. Kad su ga podigli, bio je mrtav.
[10] Pavle siđe, legne po njemu i zagrli ga. Zatim kaže: „Ne uznemirujte se! Duša je u njemu!”
[11] Popne se zatim na sprat, razlomi hljeb i jede s njima. Potom je govorio još dugo, sve do zore. Onda otputuje.
[12] A mladića su odveli živa, neizmjerno utješeni.
[13] Mi smo prije Pavla krenuli lađom u As. On je do tamo htio pješice, a dalje s nama lađom.
[14] Kad nam se u Asu pridružio, skupa smo otplovili u Mitilenu.
[15] Odatle smo sutradan doplovili prijeko u Hij, a dan poslije stigli smo u Sam, te sutradan u Milet.
[16] Pavle je, naime, odlučio izbjeći Efez da se ne zadrži u Aziji. Žurio se da, ako bude mogao, stigne u Jerusalem do Pedesetnice.
[17] Ali iz Mileta pošalje u Efez po starješine tamošnje Zajednice.
[18] Kad su došli, reče im: „Znate kako sam postupao od prvoga dana kad sam nogom kročio u Aziju.
[19] Služio sam Gospodu ponizno, u suzama i kušnjama koje su me snašle zbog jevrejskih zavjera.
[20] Ipak se nikada nisam sustezao govoriti, u javnosti ili po kućama, sve što bi vam moglo biti korisno.
[21] Svjedočio sam i Jevrejima i Grcima da se obrate Bogu, te da povjeruju u našega Gospoda Isusa.
[22] Sada idem u Jerusalem, sputan u Duhu, ne znajući šta me tamo čeka,
[23] osim što mi Sveti Duh u svakome gradu svjedoči da me čekaju okovi i nevolje.
[24] Ali nije mi stalo hoću li živjeti ili ne, već da dovršim svoju trku, djelo koje sam primio od Gospoda Isusa: svjedočiti o Radosnoj vijesti milosti Božije.
[25] Sada znam da nijedan od vas, među kojima sam objavljivao Carstvo, neće više vidjeti moga lica.
[26] Zato vam danas tvrdim: čist sam od krvi svih vas,
[27] jer nisam propustio da vam u potpunosti objavim Božiju nakanu.
[28] Pazite na sebe i na stado uz koje vas je Sveti Duh postavio za nadglednike – da napasate Zajednicu Božiju, koju otkupi Svojom krvlju.
[29] Znam da će se, kad odem, među vas uvući okrutni vuci, koji ne štede stada.
[30] Čak će i neki od vas ustati i iskrivljavati učenje ne bi li odvukli učenike za sobom.
[31] Zato bdijte! Ne zaboravite da sam tri godine bio s vama i danonoćno, bez prestanka, opominjao svakoga od vas lijući suze.
[32] A sada vas povjeravam Bogu i Riječi Njegove milosti, koja vas može izgraditi i dati vam baštinu među svima posvećenima.
[33] Nikada nisam poželio tuđe srebro, zlato ili odjeću.
[34] Znate da sam vlastitim rukama radio za svoje potrebe i potrebe svojih pratioca.
[35] U svemu sam vam bio primjer kako se treba truditi, pomagati slabima i pamtiti riječi Gospoda Isusa: Blagoslovljenije je davati nego primati.”
[36] Kad je to rekao, klekne i pomoli se s njima.
[37] Svi su plakali, grlili Pavla i ljubili ga,
[38] ražalošćeni, pogotovo što je kazao da nikada više neće vidjeti njegovo lice. Zatim ga isprate na lađu.