[1] „Braćo i očevi”, reče Pavle, „poslušajte šta ću reći u svoju odbranu.”
[2] Kad su čuli da govori na jevrejskom jeziku, još više su utihnuli.
[3] „Jevrej sam, rođen u Tarzu u Ciliciji, ali odrastao u ovome gradu uz Gamaliela. Do njegovih sam nogu odgajan da u svemu poštujem Zakon naših otaca. Revnosno sam se trudio za Boga, kao i vi danas.
[4] Progonio sam nasmrt sljedbenike Puta, okivao ih, te i muškarce i žene bacao u tamnicu.
[5] O tome mogu posvjedočiti i visoki svećenik i sve starješine. Od njih sam za braću u Damasku dobio pisma s ovlaštenjem da i one koji su tamo dovedem okovane u Jerusalem da se kazne.
[6] Dok sam putovao i približavao se Damasku, oko podneva me s neba odjednom obasjala jaka svjetlost.
[7] Srušio sam se na zemlju. Čuo sam glas koji mi je rekao: Savle, Savle! Zašto Me progoniš?
[8] Ko si ti, Gospode?, upitao sam. Ja sam Isus Nazarećanin, Onaj Koga ti progoniš, reče mi.
[9] Ljudi koji su bili sa mnom vidjeli su svjetlost, ali nisu čuli glas što mi je govorio.
[10] Rekao sam: Šta mi valja činiti, Gospode? A Gospod mi odgovori: Ustani i pođi u Damask. Tamo će ti se reći šta da činiš.
[11] Od snage te svjetlosti sam oslijepio, pa su me moji pratioci morali za ruku odvesti u Damask.
[12] Tu mi je došao neki Ananija, pobožan čovjek, koji je poštovao Zakon i bio na dobru glasu među tamošnjim Jevrejima.
[13] On mi priđe i reče: Brate Savle, progledaj! I istog časa sam ga mogao vidjeti.
[14] Reče mi zatim: Bog naših otaca odabrao te je da spoznaš Njegovu volju, da vidiš Pravednika i da Mu čuješ glas.
[15] Svima ćeš o Njemu svjedočiti pričajući o tome šta si vidio i čuo.
[16] Što čekaš? Ustani, budi potopljen i operi se od svojih grijeha prizivajući Njegovo ime.
[17] Po povratku u Jerusalem jednog sam se dana molio u Hramu i pao u zanos.
[18] Vidio sam Onoga Koji mi govori: Brzo otiđi iz Jerusalema, jer ti ljudi ovdje neće vjerovati kad im budeš svjedočio o Meni!
[19] Ali, Gospode, rekao sam, pa znaju da sam one koji u Tebe vjeruju bacao u tamnice i bičevao po sinagogama.
[20] A kad se prolijevala krv Tvoga svjedoka Stjepana, stajao sam i to odobravao. Čuvao sam ogrtače onima koji su ga kamenovali.
[21] Ali On mi reče: Idi iz Jerusalema, jer te šaljem daleko, paganima!”
[22] Mnoštvo ga je slušalo sve dok nije izgovorio tu riječ. Nato glasno poviču: „Zbrišite ga sa zemlje! Nije pravo da takav živi!”
[23] Vikali su, bacali sa sebe ogrtače i dizali prašinu.
[24] Zapovjednik naredi da ga uvedu u kasarnu i da ga bičevanjem ispitaju kako bi saznao zašto narod tako viče na njega.
[25] Kad su ga vezali remenjem da ga bičuju, Pavle upita kapetana koji je tu bio: „Zar je zakonito bičevati rimskoga građanina a da mu ni sudili niste?”
[26] Kapetan nato ode zapovjedniku i kaže: „Šta radiš? Taj je čovjek rimski građanin!”
[27] Zapovjednik dođe Pavlu i upita: „Jesi li ti Rimljanin?” „Jesam”, odgovori on.
[28] „Ja sam to skupo platio”, reče zapovjednik. „A ja sam se s tim rodio”, odgovori mu Pavle.
[29] Svi koji su ga trebali ispitivati odmah odstupe od njega. Zapovjednik se prestrašio doznavši da je Pavle Rimljanin, jer ga je on svezao.
[30] Sutradan zapovjednik oslobodi Pavla i naredi da se sastanu visoki svećenici i Vijeće. Htio je doznati za šta ga Jevreji optužuju. Zato ga izvede pred njih.