[1] Pavle zatim dođe u Derbu i u Listru. U Listri zatekne nekog učenika imenom Timotej, sina jedne učenice Jevrejke. Otac mu je bio Grk.
[2] Bio je na dobrom glasu među braćom u Listri i Ikoniju.
[3] Pavle je htio da im se i on pridruži na putovanju. Zato ga obreže radi tamošnjih Jevreja, jer su svi znali da mu je otac Grk.
[4] Putovali su po gradovima i prenosili odredbe koje su utvrdili poslanici i starješine u Jerusalemu.
[5] Tako su se zajednice učvršćivale u vjeri i svaki dan postajale sve brojnije.
[6] Putovali su Frigijom i Galacijom, jer im Sveti Duh nije dopustio da objavljuju Riječ po Aziji.
[7] Kad su stigli do Mizije, htjeli su u Bitiniju, ali im to Isusov Duh ne dopusti.
[8] Zato prošavši Miziju odu u Troadu.
[9] Noću je Pavle imao viđenje. Vidio je nekog Makedonca kako stoji i preklinje ga: „Dođi prijeko u Makedoniju i pomozi nam!”
[10] Zbog tog viđenja on odluči da odmah odemo u Makedoniju, držeći da nas Bog zove tamo da objavljujemo Radosnu vijest.
[11] Otplovili smo iz Troade ravno na Samotraku. Sutradan smo došli u Neapol,
[12] a odatle u Filipe, rimski grad-koloniju, prvi grad tog dijela Makedonije. Tu smo ostali nekoliko dana.
[13] U subotu smo izašli iz grada i otišli do rijeke misleći da je tamo mjesto molitve. Sjeli smo i počeli razgovarati s okupljenim ženama.
[14] Jedna od njih bila je pobožna žena, zvala se Lidija, prodavačica grimiznog platna, iz grada Tijatire. Dok je slušala Pavla, Gospod joj otvori srce, te ona prihvati njegove riječi.
[15] Kad je bila potopljena, ona sa svim njezinim ukućanima, zamoli govoreći: „Ako smatrate da sam vjerna Gospodu, dođite boraviti u mom domu.” I primora nas na to.
[16] Kad smo jednom išli na molitvu, susretne nas neka ropkinja opsjednuta vračarskim duhom. Gatala je i tako puno zarađivala svojim gospodarima.
[17] Ona pođe za Pavlom i za nama vičući: „Ovi su ljudi sluge Svevišnjega Boga! Oni vam objavljuju put spasenja!”
[18] Činila je to više dana. Pavlu ovo tako dodija da se okrenu i reče duhu: „Zapovijedam ti u ime Mesije Isusa: izađi iz nje!” I duh odmah izađe.
[19] Čim su njezini gospodari vidjeli da se više ne mogu nadati zaradi, uhvate Pavla i Silu te ih odvuku na trg, pred poglavare.
[20] Kad su ih doveli pred pretore, rekoše: „Ovi su ljudi uznemirili sav grad!
[21] Jevreji su i šire običaje koje mi Rimljani ne smijemo prihvatiti, niti ih se pridržavati.”
[22] Na njih odmah navali svjetina, a pretori im skinu odjeću i narede da se izbatinaju.
[23] Kad su ih izudarali, bace ih u tamnicu, a tamničaru narede da ih dobro čuva.
[24] Primivši takvu naredbu, on ih baci u najdonju tamnicu, a noge im uglavi u klade.
[25] Oko ponoći Pavle i Sila su se molili i pjesmom slavili Boga, a drugi zatvorenici su ih slušali.
[26] Odjednom nastane jak potres i uzdrmaju se zatvorski temelji. Sva vrata se pootvaraju, a okovi svima spadnu!
[27] Tamničar se prene iz sna. Kad je vidio da su tamnička vrata otvorena, trgne mač da se ubije misleći da su zatvorenici pobjegli.
[28] Ali Pavle mu poviče: „Ne diži ruku na sebe! Svi smo ovdje!”
[29] Tamničar zatraži svjetlo, te dotrči i baci se pred noge Pavlu i Sili, sav dršćući.
[30] Izvede ih van i upita: „Gospodo, šta mi valja činiti da se spasim?”
[31] „Vjeruj u Gospoda Isusa”, odgovore mu, „pa ćeš se spasiti i ti i svi tvoji ukućani.”
[32] Objave zatim Riječ Gospodnju njemu i svima u njegovom domu.
[33] Tog istog časa on im opere rane, te bude potopljen skupa sa svima svojima.
[34] Uvede ih zatim u kuću i postavi im da jedu. Radovao se sa svim svojim ukućanima što je povjerovao Bogu.
[35] Slijedećeg jutra pretori pošalju liktore poručivši: „Pusti te ljude!”
[36] Tamničar o tome obavijesti Pavla: „Pretori su mi poručili da vas pustim. Idite dakle u miru!”
[37] Ali Pavle odgovori: „Javno su nas neosuđene izbatinali i bacili u tamnicu, nas, rimske građane, a sad bi nas htjeli potajno pustiti? Nipošto! Neka sami dođu i izvedu nas!”
[38] Kad su liktori to javili pretorima i kad su ovi čuli da su Pavle i Sila rimski građani, prepadnu se.
[39] Zato dođu i zatraže oprost, pa ih zamole da odu iz grada.
[40] Oni izađu iz zatvora i dođu u Lidijin dom da vide i ohrabre braću, pa odu iz grada.