[1] Odlučeno je da otplovimo u Italiju. Pavla i neke druge zatvorenike predali su kapetanu carske čete Juliju.
[2] Ukrcali smo se na neku adramitsku lađu, koja je plovila u mjesta na azijskoj obali, i krenuli. S nama je bio i Makedonac Aristarh iz Soluna.
[3] Sutradan smo doplovili u Sidon. Julije je s Pavlom veoma ljubazno postupao. Dopustio mu je posjetiti prijatelje, i dozvolio je da iskoristi njihove usluge.
[4] Zaplovili smo dalje uz Kipar, jer su puhali suprotni vjetrovi.
[5] Prošli smo otvorenim morem uz cilicijsku i pamfilijsku obalu, te stigli u Miru u Liciji.
[6] Tu kapetan pronađe neku aleksandrijsku lađu, što je plovila u Italiju, pa nas ukrca na nju.
[7] Više smo dana sporo plovili i jedva došli do Knida. Kako od vjetra nismo mogli pristati, plovili smo uz Kretu do Salmone.
[8] Jedva smo je prošli i stigli do nekoga mjesta zvanog Dobra pristaništa, blizu grada Laseje.
[9] Mnogo smo vremena izgubili. Plovidba je postala veoma opasna, jer post već bijaše prošao, a Pavle upozori ovim riječima:
[10] „Ljudi, vidim da će plovidba biti opasna i da ćemo pretrpjeti velike gubitke – ne samo u teretu i lađi nego i u našim životima.”
[11] Ali kapetan je više vjerovao kormilaru i vlasniku broda nego Pavlu.
[12] Kako luka nije bila pogodna za zimovanje, većina je ljudi predlagala da se nekako otplovi do luke Feniksa na Kreti, otvorene prema jugozapadu i sjeverozapadu, te da tamo prezimimo.
[13] Tada puhne blagi južnjak, te oni, misleći da bi mogli uspjeti u toj nakani, dignu sidro i zaplove uz samu obalu Krete.
[14] Ali ubrzo zatim snažno zapuše jak vjetar zvani sjeveroistočnjak.
[15] Zahvati lađu tako da mu se nije mogla oteti, pa smo se prepustili da nas nosi.
[16] Kad smo prolazili uz neki otočić, zvani Kauda, jedva smo sačuvali čamac za spašavanje.
[17] Podigli su ga da uzmu opremu za spašavanje i da konopcima potpašu lađu. Bojeći se da se ne nasuču na Sirtu, spuste plivajuće sidro, te smo tako plovili dalje nošeni vjetrom.
[18] Kako nas je oluja snažno bacala, sutradan zbace sa broda teret,
[19] a treći dan izbace i brodsku opremu.
[20] Strašna oluja bjesnjela je mnogo dana, te se nisu mogli vidjeti ni sunce ni zvijezde. Gubili smo svaku nadu da ćemo se spasiti.
[21] Dugo već nismo ništa jeli. Pavle stane pred posadu i reče: „Trebali ste me, ljudi, poslušati i ne udaljavati se od Krete, tako biste izbjegli svu ovu nevolju i štetu.
[22] Ali sada vam kažem: budite hrabri, jer niko od nas neće stradati, osim lađe.
[23] Noćas mi se ukazao anđeo Boga Kojem pripadam i služim
[24] te mi rekao: Ne boj se, Pavle, jer ćeš sigurno stići pred cezara! A Bog ti daruje i živote svih tvojih saputnika.
[25] Zato se, ljudi, razvedrite! Vjerujem Bogu. Bit će kako mi je rekao.
[26] Ali nasukat ćemo se na neki otok.”
[27] Četrnaeste noći oluje, oko ponoći, vjetar nas je gonio tamo-amo po Jadranu. Mornari pomisle da se približava nekakvo kopno.
[28] Bace olovnicu i izmjere dvadeset hvati dubine. Malo zatim opet je bace i izmjere petnaest hvati.
[29] Prestraše se da ne nalete na grebene, pa bace s krme četiri sidra, iščekujući kad će se razdaniti.
[30] Mornari su kanili pobjeći s lađe i počnu spuštati čamac u more pod izgovorom da namjeravaju spustiti sidra s pramca.
[31] Ali Pavle reče kapetanu i vojnicima: „Ne ostanu li oni na lađi, nećete se spasiti!”
[32] Vojnici presijeku užad i puste da čamac padne u more.
[33] Sve do svitanja Pavle je molio ljude da jedu. „Četrnaest dana niste ni taknuli jelo”, reče.
[34] „Molim vas, pojedite što za svoje dobro. Jer nikome neće pasti ni dlaka s glave.”
[35] Kad je to rekao, uzme hljeb, pred svima zahvali Bogu, razlomi ga i počne jesti.
[36] Svi se razvedre i uzmu hranu.
[37] U lađi nas je bilo dvjesto sedamdeset šest.
[38] Kad su se najeli, počnu rasterećivati lađu bacajući žito u more.
[39] Kad se razdanilo, mornari nisu prepoznali obalu, ali opazili su neku uvalu, te odluče tamo nasukati lađu.
[40] Odvežu zato sidra i puste da padnu u more. Popuste konopce na kormilima i razviju prednje jedro prema vjetru, te usmjere k obali.
[41] Ali nalete na plićak i brod se nasuče. Pramac nasjedne i ostane nepomičan, a krmu su razbijali žestoki valovi.
[42] Vojnici krenu poubijati zatvorenike da koji ne otpliva i pobjegne,
[43] ali im kapetan, želeći poštedjeti Pavla, ne dopusti da to učine. Naredi da oni koji znaju plivati prvi skoče u more i otplivaju do obale,
[44] a ostalima reče da doplivaju na daskama i dijelovima lađe. Tako su svi bezbjedno dospjeli na kopno.