[1] To bi šeste godine, petog dana šestog mjeseca, dok sam u svome domu sjedio pred starješinama judejskim; tad se na me spusti ruka Gospodnja.
[2] A ja pogledah, kad gle, preda mnom bi lik kao od vatre sačinjen; od bokova pa nadolje je sjao kao kakva svjetlost; slično sjaju zlata.
[3] Tad je pružio nešto slično ruci i uhvatio me za kosu. Tako me podigao između nebesa i zemlje i poveo viđenjima do Jerusalema, do ulaza u Unutarnju kapiju koja je okrenuta sjeveru, a tamo je stajao idol zavisti, idol koji je budio Gospodnju ljubomoru.
[4] I gle, tamo bi slava Izraelovog Boga, u istom liku kao što bi nekoć u dolini.
[5] Tad mi reče: „Sine čovječiji, upravi pogled prema sjeveru!” Tad pogledam na sjever kad gle, sjeverno od Žrtvenih kapija bi onaj kumir, ljubomora, odmah kraj ulaza.
[6] Potom mi nastavi govoriti: „Sine čovječiji, vidiš li djela njihova? Veliku gadost koju čini dom Izraelov, tako da se moradoh povući iz Svoga svetišta? No, vidjet ćeš i većih opakosti!”
[7] Tad me odvede do kapije predvorja; a ja pogledah, kad gle, rupa u zidu.
[8] Tad mi naredi: „Čovječiji sine, probij ovaj zid!” Probijem zid – kad gle, preda mnom se ukaza ulaz.
[9] I On mi kaza: „Uđi i vidi najogavnije opakosti koje čine tamo!”
[10] Tad uđem i gle, svuda po zidovima bijahu slike glista i gadnih životinja, uz to svakojakih idola Izraelova doma.
[11] Među njima je stajalo sedamdeset starješina Izraelova doma, a usred njih i Šafanov sin Jaazanija. Svaki od njih je držao tacnu za kađenje u rukama, a oko njih se širio miris kada.
[12] Tad mi On reče: „Sine čovječiji, vidje li šta u tami čine starješine Izraelova doma, svaki u svojoj oslikanoj komori? Jer oni viču: ‘Gospod nas ne vidi; napustio je ovu zemlju!’”
[13] Zatim mi poruči: „Vidjet ćeš kako čine i gore gadosti!”
[14] Tako me poveo do ulaznih kapija Gospodnjeg doma, koji je okrenut sjeveru; kad gle, tamo su sjedile žene i oplakivale Tamuza!
[15] Tad me upita: „Vidje li ovo, sine čovječiji? Vidjet ćeš i gorih opakosti!”
[16] Potom me povede u unutarnje predvorje Gospodnjeg doma. Kad gle, tamo se, na ulazu u Gospodnji dom između odaja i žrtvenika, nalazilo oko dvadeset i pet muževa. Svi oni su okretali leđa Gospodnjem domu, licima su gledali na istok i tako su padali ničice moleći se suncu.
[17] Tad mi kaza: „Vidje li ovo, sine čovječiji? Da li je malo domu Judinom da čine ove gadosti ovdje, pa čak i zemlju moraju ispuniti svojim bogohuljenjem, i tako me uvijek iznova draže? Gle, prinose zeleno granje nosu!
[18] Tako ću učiniti s njima u svojoj groznoj srdžbi; Moje oko ih neće poštedjeti, neću im se smilovati, i kada mi budu vikali na Moje uši, Ja ih ipak neću uslišiti!”