[1] Gospodnja riječ mi dođe jedanaeste godine, prvog dana trećeg mjeseca:
[2] „Sine čovječiji, ovako poruči faraonu, kralju Egipta, i njegovom mnoštvu: Kome si sličan u slavi svojoj?
[3] Gle, Asirija bi kedar libanonski, divnih grana i šumskih sjena, golem i visok, a vrh mu bi među oblacima.
[4] Vode su ga natapale, dubine dadoše da izraste i pustiše da rijeke teku oko mjesta zasada njegova, i tako posla rukavce svoje svem drveću poljskom.
[5] Nadvisi sva stabla, grane mu se ogušćaše, od obilja vode koja priteče.
[6] Sve ptice nebeske gnijezdiše se na granama njegovim, a pod njima bijahu zvijeri poljske, tamo na svijet donosiše mladunčad svoju; pod sjenom njegovom živjeli su narodi silni.
[7] Krasan bi u slavi svojoj, po razgranatosti, jer korijenje mu je dosezalo do voda dubokih.
[8] Ne bijahu mu ravni kedri u vrtu Božijem, ni čempresi nisu bili tako razgranati, platani ne bijahu slični granama njegovim.
[9] Učinih ga lijepim u mnoštvu grana njegovih, a zavidješe mu sva stabla Edena, sve drveće u Božijem vrtu.
[10] Stoga Gospod Bog reče ovako: Zato što se toliko uzvisio, jer mu je vrh među oblacima i zbog toga što mu se srce uzoholi zbog visine svoje –
[11] zato ću ga predati u ruke jednog silnog naroda. A ovaj će doista s njim postupiti po opakosti njegovoj, jer Ja sam ga odbacio.
[12] Oboriše ga stranci, najnemilosrdniji narod, i tako ostaviše. Grane njegove padoše po gorama i dolinama, mladice mu slomiše po svim gudurama zemlje, a svi narodi zemlje ga ostaviše i skloniše se iz njegovog hlada.
[13] Na oborenom stablu stanuju ptice nebeske, a zvijeri poljske gaze grane njegove.
[14] Sve ovo bi tako da nijedno drvo kraj voda ne izraste previsoko, da ne izbije svojim vrhom među oblake, i da ih žedna stabla mogu sustići. Jer njih sve predaju u smrt, u carstvo podzemlja među sinove čovječije koji u provaliju silaze.
[15] Ovako kaza Gospod Bog: Ja oglasih žalost na dan kad kedar siđe u carstvo mrtvih. Ja zatvorih dubine nad njim i zaustavih silne vode. Libanon ogrnuh u tminu zbog njega, a poljsko drveće se osuši.
[16] Dadoh da narodi zadrhte na pad njegov, u onaj tren kad ga poslah u carstvo mrtvih s onima koji u provaliju silaze. A sva stabla Libanona, dobra i najplodnija u Libanonu, sva natopljena, sva bijahu utješena u podzemnom svijetu.
[17] Tako siđoše u carstvo mrtvih s njima, sa onima koji su od mača pali; doista, s onima što bijahu desnica njegova, koji su živjeli u sjeni njegovoj među narodima.
[18] Stoga, kome si sličan u slavi i veličini svojoj među stablima Edena? Bit ćeš oboren s drvećem Edena i survan u podzemni svijet. Ležat ćeš među neobrezanima, sa onima koje je mač pokosio. To je faraon i sve njegovog mnoštvo” – tako kaza Gospod Bog.