[1] Premudrost sazida sebi kuæu, i otesa sedam stupova;
[2] Pokla stoku svoju, rastvori vino svoje, i postavi sto svoj.
[3] Posla djevojke svoje, te zove svrh visina gradskih:
[4] Ko je lud, neka se uvrati ovamo. I bezumnima veli:
[5] Hodite, jedite hljeba mojega, i pijte vina koje sam rastvorila.
[6] Ostavite ludost i biæete živi, i idite putem razuma.
[7] Ko uèi potsmjevaèa, prima sramotu; i ko kori bezbožnika, prima rug.
[8] Ne karaj potsmjevaèa da ne omrzne na te; karaj mudra, i ljubiæe te.
[9] Kaži mudrome, i biæe još mudriji; pouèi pravednoga, i znaæe više.
[10] Poèetak je mudrosti strah Gospodnji, i znanje je svetijeh stvari razum.
[11] Jer æe se mnom umnožiti dani tvoji i dodaæe ti se godine životu.
[12] Ako budeš mudar, sebi æeš biti mudar; ako li budeš potsmjevaè, sam æeš tegliti.
[13] Žena bezumna plaha je, luda i ništa ne zna;
[14] I sjedi na vratima od kuæe svoje na stolici, na visinama gradskim,
[15] Te vièe one koji prolaze, koji idu pravo svojim putem:
[16] Ko je lud? neka se uvrati ovamo. I bezumnome govori:
[17] Voda je kradena slatka, i hljeb je sakriven ugodan.
[18] A on ne zna da su ondje mrtvaci i u dubokom grobu da su zvanice njezine.