[1] Sine moj, slušaj mudrost moju, k razumu mojemu prigni uho svoje,
[2] Da se držiš razboritosti, i usne tvoje da hrane znanje.
[3] Jer s usana tuðe žene kaplje med, i grlo joj je mekše od ulja;
[4] Ali joj je pošljedak gorak kao pelen, oštar kao maè s obje strane oštar.
[5] Noge joj slaze k smrti, do pakla dopiru koraci njezini.
[6] Da ne bi mjerio puta životnoga, savijaju se staze njezine da ne znaš.
[7] Zato, djeco, poslušajte mene, i ne otstupajte od rijeèi usta mojih.
[8] Neka je daleko od nje put tvoj, i ne približuj se k vratima kuæe njezine,
[9] Da ne bi dao drugima slave svoje i godina svojih nemilostivome,
[10] Da se ne bi tuðinci nasitili tvojega blaga i trud tvoj da ne bi bio u tuðoj kuæi,
[11] I da ne ridaš na pošljedak, kad se stroši meso tvoje i tijelo tvoje,
[12] I reèeš: kako mrzih na nastavu, i kako srce moje prezira karanje!
[13] I ne poslušah glasa uèitelja svojih, i ne prignuh uha svojega k onima koji me uèahu!
[14] Umalo ne zapadoh u svako zlo usred zbora i skupštine.
[15] Pij vodu iz svojega studenca i što teèe iz tvojega izvora.
[16] Neka se razlivaju tvoji izvori na polje, i potoci po ulicama.
[17] Imaj ih sam za se, a ne tuðin s tobom.
[18] Blagosloven da je izvor tvoj, i veseli se ženom mladosti svoje;
[19] Neka ti je kao košuta mila i kao srna ljupka; dojke njezine neka te opijaju u svako doba, u ljubavi njezinoj posræi jednako.
[20] A zašto bi, sine, posrtao za tuðinkom i golio njedra tuðoj,
[21] Kad su pred oèima Gospodu putovi svaèiji, i mjeri sve staze njegove?
[22] Bezbožnika æe uhvatiti njegova bezakonja, i u uža grijeha svojih zaplešæe se;
[23] Umrijeæe bez nastave, i od mnoštva ludosti svoje lutaæe.