[1] Sine moj, kad se podjemèiš za prijatelja svojega, i daš ruku svoju tuðincu,
[2] Vezao si se rijeèima usta svojih, uhvatio si se rijeèima usta svojih.
[3] Zato uèini tako, sine moj, i oprosti se, jer si dopao u ruke bližnjemu svojemu; idi, pripadni, i navali na bližnjega svojega.
[4] Ne daj sna oèima svojima, ni vjeðama svojima drijema.
[5] Otmi se kao srna iz ruke lovcu, i kao ptica iz ruke ptièaru.
[6] Idi k mravu, ljenivèe, gledaj putove njegove, i omudraj.
[7] Nema voða ni upravitelja ni gospodara;
[8] I opet pripravlja ljeti sebi hranu, zbira uz žetvu piæu svoju.
[9] Dokle æeš, ljenivèe, ležati? kad æeš ustati od sna svojega?
[10] Dok malo prospavaš, dok malo prodrijemlješ, dok malo sklopiš ruke da prilegneš,
[11] Utom æe doæi siromaštvo tvoje kao putnik i oskudica tvoja kao oružan èovjek.
[12] Èovjek nevaljao i nitkov hodi sa zlijem ustima;
[13] Namiguje oèima, govori nogama, pokazuje prstima;
[14] Svaka mu je opaèina u srcu, kuje zlo svagda, zameæe svaðu.
[15] Zato æe ujedanput doæi pogibao njegova, èasom æe se satrti i neæe biti lijeka.
[16] Na ovo šestoro mrzi Gospod, i sedmo je gad duši njegovoj:
[17] Oèi ponosite, jezik lažljiv i ruke koje proljevaju krv pravu,
[18] Srce koje kuje zle misli, noge koje brzo trèe na zlo,
[19] Lažan svjedok koji govori laž, i ko zameæe svaðu meðu braæom.
[20] Èuvaj, sine moj, zapovijest oca svojega, i ne ostavljaj nauke matere svoje.
[21] Priveži ih sebi na srce zasvagda, i spuèi ih sebi oko grla.
[22] Kuda god poðeš, vodiæe te; kad zaspiš, èuvaæe te; kad se probudiš, razgovaraæe te;
[23] Jer je zapovijest žižak, i nauka je vidjelo, i put je životni karanje koje pouèava;
[24] Da te èuvaju od zle žene, od jezika kojim laska žena tuða.
[25] Ne zaželi u srcu svom ljepote njezine, i nemoj da te uhvati vjeðama svojim.
[26] Jer sa žene kurve spada èovjek na komad hljeba, i žena pusta lovi dragocjenu dušu.
[27] Hoæe li ko uzeti ognja u njedra a haljine da mu se ne upale?
[28] Hoæe li ko hoditi po živom ugljevlju a nogu da ne ožeže?
[29] Tako biva onome koji ide k ženi bližnjega svojega; neæe biti bez krivice ko je se god dotakne.
[30] Ne sramote lupeža koji ukrade da nasiti dušu svoju, buduæi gladan;
[31] Nego kad ga uhvate plati samosedmo, da sve imanje doma svojega.
[32] Ali ko uèini preljubu sa ženom, bezuman je, dušu svoju gubi ko tako èini;
[33] Muke i ruga dopada, i sramota se njegova ne može izbrisati.
[34] Jer je ljubavna sumnja žestoka u muža i ne štedi na dan osvete;
[35] Ne mari ni za kakav otkup, i ne prima ako æeš i mnogo darova davati.