[1] Èovjek koji po karanju ostaje tvrdoglav, ujedanput æe propasti, da neæe biti lijeka.
[2] Kad se umnožavaju pravednici, veseli se narod; a kad vlada bezbožnik, uzdiše narod.
[3] Ko ljubi mudrost, veseli oca svojega; a ko se druži s kurvama, rasipa svoje dobro.
[4] Car pravdom podiže zemlju; a ko uzima mito, satire je.
[5] Ko laska prijatelju svojemu, razapinje mrežu nogama njegovijem.
[6] U grijehu je zla èovjeka zamka, a pravednik pjeva i veseli se.
[7] Pravednik razumije parbu nevoljnijeh, a bezbožnik ne mari da zna.
[8] Potsmjevaèi raspaljuju grad, a mudri utišavaju gnjev.
[9] Mudar èovjek kad se pre s ludijem, ili se srdio ili smijao, nema mira.
[10] Krvopije mrze na bezazlenoga, a pravi se brinu za dušu njegovu.
[11] Sav gnjev svoj izliva bezumnik, a mudri ustavlja ga natrag.
[12] Koji knez sluša lažne rijeèi, sve su mu sluge bezbožne.
[13] Siromah i koji daje na dobit sretaju se; obojici Gospod prosvjetljuje oèi.
[14] Koji car pravo sudi siromasima, njegov æe prijesto stajati dovijeka.
[15] Prut i kar daju mudrost, a dijete pusto sramoti mater svoju.
[16] Kad se umnožavaju bezbožnici, umnožavaju se grijesi, a pravednici æe vidjeti propast njihovu.
[17] Karaj sina svojega, i smiriæe te, i uèiniæe milinu duši tvojoj.
[18] Kad nema utvare, rasipa se narod; a ko drži zakon, blago njemu!
[19] Rijeèima se ne popravlja sluga, jer ako i razumije, opet ne sluša.
[20] Jesi li vidio èovjeka nagla u besjedi svojoj? više ima nadanja od bezumna nego od njega.
[21] Ako ko mazi slugu od malena, on æe najposlije biti sin.
[22] Gnjevljiv èovjek zameæe svaðu, i ko je naprasit, mnogo griješi.
[23] Oholost ponižuje èovjeka, a ko je smjeran duhom, dobija slavu.
[24] Ko dijeli s lupežem, mrzi na svoju dušu, èuje prokletstvo i ne prokazuje.
[25] Strašiv èovjek meæe sebi zamku; a ko se u Gospoda uzda, biæe u visokom zaklonu.
[26] Mnogi traže lice vladaoèevo, ali je od Gospoda sud svakome.
[27] Pravednima je mrzak nepravednik, a bezbožniku je mrzak ko pravo hodi.