[1] I odgovarajuæi Isus opet reèe im u prièama govoreæi:
[2] Carstvo je nebesko kao èovjek car koji naèini svadbu sinu svojemu.
[3] I posla sluge svoje da zovu zvanice na svadbu; i ne htješe doæi.
[4] Opet posla druge sluge govoreæi: kažite zvanicama: evo sam objed svoj ugotovio, junci moji i hranjenici poklani su, i sve je gotovo; doðite na svadbu.
[5] A oni ne marivši otidoše ovaj u polje svoje, a ovaj k trgovini svojoj.
[6] A ostali uhvatiše sluge njegove, izružiše ih, i pobiše ih.
[7] A kad to èu car onaj, razgnjevi se i poslavši vojsku svoju pogubi krvnike one, i grad njihov zapali.
[8] Tada reèe slugama svojima: svadba je dakle gotova, a zvanice ne biše dostojne.
[9] Idite dakle na raskršæa i koga god naðete, dozovite na svadbu.
[10] I izišavši sluge one na raskršæa sabraše sve koje naðoše, zle i dobre; i stolovi napuniše se gostiju.
[11] Izišavši pak car da vidi goste ugleda ondje èovjeka neobuèena u svadbeno ruho.
[12] I reèe mu: prijatelju! kako si došao amo bez svadbenoga ruha? a on oæutje.
[13] Tada reèe car slugama: svežite mu ruke i noge, pa ga uzmite te bacite u tamu najkrajnju; ondje æe biti plaè i škrgut zuba.
[14] Jer su mnogi zvani, ali je malo izbranijeh.
[15] Tada otidoše fariseji i naèiniše vijeæu kako bi ga uhvatili u rijeèi.
[16] I poslaše k njemu uèenike svoje s Irodovcima, te rekoše: uèitelju! znamo da si istinit, i putu Božijemu zaista uèiš, i ne mariš ni za koga, jer ne gledaš ko je ko.
[17] Kaži nam dakle šta misliš ti? treba li dati haraè æesaru ili ne?
[18] Razumjevši Isus lukavstvo njihovo reèe: što me kušate, licemjeri?
[19] Pokažite mi novac haraèki. A oni donesoše mu novac.
[20] I reèe im: èij je obraz ovaj i natpis?
[21] I rekoše mu: æesarev. Tada reèe im: podajte dakle æesarevo æesaru, i Božije Bogu.
[22] I èuvši diviše se, i ostavivši ga otidoše.
[23] Taj dan pristupiše k njemu sadukeji koji govore da nema vaskrsenija, i upitaše ga
[24] Govoreæi: uèitelju! Mojsije reèe: ako ko umre bez djece, da uzme brat njegov ženu njegovu i da podigne sjeme bratu svojemu.
[25] U nas bješe sedam braæe; i prvi oženivši se umrije, i ne imavši poroda ostavi ženu svoju bratu svojemu.
[26] A tako i drugi, i treæi, tja do sedmoga.
[27] A poslije sviju umrije i žena.
[28] O vaskrseniju dakle koga æe od sedmorice biti žena? jer je za svima bila.
[29] A Isus odgovarajuæi reèe im: varate se, ne znajuæi pisma ni sile Božije.
[30] Jer o vaskrseniju niti æe se ženiti ni udavati; nego su kao anðeli Božiji na nebu.
[31] A za vaskrsenije mrtvijeh nijeste li èitali što vam je rekao Bog govoreæi:
[32] Ja sam Bog Avraamov, i Bog Isakov, i Bog Jakovljev? Nije Bog Bog mrtvijeh, nego živijeh.
[33] I èuvši narod divljaše se nauci njegovoj.
[34] A fariseji èuvši da posrami sadukeje sabraše se zajedno.
[35] I upita jedan od njih zakonik kušajuæi ga i govoreæi:
[36] Uèitelju! koja je zapovijest najveæa u zakonu?
[37] A Isus reèe mu: ljubi Gospoda Boga svojega svijem srcem svojijem, i svom dušom svojom, i svom misli svojom.
[38] Ovo je prva i najveæa zapovijest.
[39] A druga je kao i ova: ljubi bližnjega svojega kao samoga sebe.
[40] O ovima dvjema zapovijestima visi sav zakon i proroci.
[41] A kad se sabraše fariseji, upita ih Isus
[42] Govoreæi: šta mislite za Hrista, èij je sin? Rekoše mu: Davidov.
[43] Reèe im: kako dakle David njega duhom naziva Gospodom govoreæi:
[44] Reèe Gospod Gospodu mojemu: sjedi meni s desne strane, dok položim neprijatelje tvoje podnožje nogama tvojima?
[45] Kad dakle David naziva njega Gospodom, kako mu je sin?
[46] I niko mu ne mogaše odgovoriti rijeèi; niti smijaše ko od toga dana da ga zapita više.