[1] U taj èas pristupiše uèenici k Isusu govoreæi: ko je dakle najveæi u carstvu nebeskome?
[2] I dozva Isus dijete, i postavi ga meðu njih,
[3] I reèe im: zaista vam kažem, ako se ne povratite i ne budete kao djeca, neæete uæi u carstvo nebesko.
[4] Koji se dakle ponizi kao dijete ovo, onaj je najveæi u carstvu nebeskome.
[5] I koji primi takovo dijete u ime moje, mene prima.
[6] A koji sablazni jednoga od ovijeh malijeh koji vjeruju mene, bolje bi mu bilo da se objesi kamen vodenièni o vratu njegovu, i da potone u dubinu morsku.
[7] Teško svijetu od sablazni! jer je potrebno da doðu sablazni; ali teško onom èovjeku kroz koga dolazi sablazan.
[8] Ako li te ruka tvoja ili noga tvoja sablažnjava, otsijeci je i baci od sebe: bolje ti je uæi u život hromu ili kljastu, negoli s dvije ruke i dvije noge da te bace u oganj vjeèni.
[9] I ako te oko tvoje sablažnjava, izvadi ga i baci od sebe: bolje ti je s jednijem okom u život uæi, nego s dva oka da te bace u pakao ognjeni.
[10] Gledajte da ne prezrete jednoga od malijeh ovijeh; jer vam kažem da anðeli njihovi na nebesima jednako gledaju lice oca mojega nebeskoga.
[11] Jer sin èovjeèij doðe da iznaðe i spase izgubljeno.
[12] Što vam se èini? Kad ima jedan èovjek sto ovaca pa zaðe jedna od njih, ne ostavi li on devedeset i devet u planini, i ide da traži onu što je zašla?
[13] I ako se dogodi da je naðe, zaista vam kažem da se njoj više raduje nego onima devedeset i devet što nijesu zašle.
[14] Tako nije volja oca vašega nebeskoga da pogine jedan od ovijeh malijeh.
[15] Ako li ti sagriješi brat tvoj, idi i pokaraj ga meðu sobom i njim samijem; ako te posluša, dobio si brata svojega.
[16] Ako li te ne posluša, uzmi sa sobom još jednoga ili dvojicu da sve rijeèi ostanu na ustima dva ili tri svjedoka.
[17] Ako li njih ne posluša, kaži crkvi; a ako li ne posluša ni crkve, da ti bude kao neznabožac i carinik.
[18] Jer vam kažem zaista: što god svežete na zemlji biæe svezano na nebu, i što god razdriješite na zemlji biæe razdriješeno na nebu.
[19] Još vam kažem zaista: ako se dva od vas slože na zemlji u èemu mu drago, za što se uzmole, daæe im otac moj koji je na nebesima.
[20] Jer gdje su dva ili tri sabrani u ime moje ondje sam ja meðu njima.
[21] Tada pristupi k njemu Petar i reèe: Gospode! koliko puta ako mi sagriješi brat moj da mu oprostim? do sedam puta?
[22] Reèe njemu Isus: ne velim ti do sedam puta, nego do sedam puta sedamdeset.
[23] Zato je carstvo nebesko kao èovjek car koji namisli da se proraèuni sa svojijem slugama.
[24] I kad se poèe raèuniti, dovedoše mu jednoga dužnika od deset hiljada talanata.
[25] I buduæi da nemaše èim platiti, zapovjedi gospodar njegov da ga prodadu, i ženu njegovu i djecu, i sve što ima; i da mu se plati.
[26] No sluga taj pade i klanjaše mu se govoreæi: gospodaru! prièekaj me, i sve æu ti platiti.
[27] A gospodaru se sažali za tijem slugom, pusti ga i dug oprosti mu.
[28] A kad iziðe sluga taj, naðe jednoga od svojijeh drugara koji mu je dužan sto groša, i uhvativši ga davljaše govoreæi: daj mi što si dužan.
[29] Pade drugar njegov pred noge njegove i moljaše ga govoreæi: prièekaj me, i sve æu ti platiti.
[30] A on ne htje, nego ga odvede i baci u tamnicu dok ne plati duga.
[31] Vidjevši pak drugari njegovi taj dogaðaj žao im bi vrlo, i otišavši kazaše gospodaru svojemu sav dogaðaj.
[32] Tada ga dozva gospodar njegov, i reèe mu: zli slugo! sav dug onaj oprostih tebi, jer si me molio.
[33] Nije li trebalo da se i ti smiluješ na svog drugara, kao i ja na te što se smilovah?
[34] I razgnjevi se gospodar njegov, i predade ga muèiteljima dok ne plati sav dug svoj.
[35] Tako æe i otac moj nebeski uèiniti vama, ako ne oprostite svaki bratu svojemu od srca svojijeh.