[1] Jer je carstvo nebesko kao èovjek domaæin koji ujutru rano iziðe da najima poslenike u vinograd svoj.
[2] I pogodivši se s poslenicima po groš na dan posla ih u vinograd svoj.
[3] I izišavši u treæi sahat, vidje druge gdje stoje na èaršiji besposleni,
[4] I njima reèe: idite i vi u moj vinograd, i što bude pravo daæu vam.
[5] I oni otidoše. I opet izišavši u šesti i deveti sahat, uèini tako.
[6] I u jedanaesti sahat izišavši naðe druge gdje stoje besposleni, i reèe im: što stojite ovdje vas dan besposleni?
[7] Rekoše mu: niko nas ne najmi. Reèe im: idite i vi u moj vinograd, i što bude pravo primiæete.
[8] A kad bi uveèe, reèe gospodar od vinograda k pristavu svojemu: dozovi poslenike i podaj im platu poèevši od pošljednjijeh do prvijeh.
[9] I došavši koji su u jedanaesti sahat najmljeni primiše po groš.
[10] A kad doðoše prvi, mišljahu da æe više primiti: i primiše i oni po groš.
[11] I primivši vikahu na gospodara
[12] Govoreæi: ovi pošljednji jedan sahat radiše, i izjednaèi ih s nama koji smo se èitav dan muèili i gorjeli.
[13] A on odgovarajuæi reèe jednome od njih: prijatelju! ja tebi ne èinim krivo; nijesi li pogodio sa mnom po groš?
[14] Uzmi svoje pa idi; a ja hoæu i ovome pošljednjemu da dam kao i tebi.
[15] Ili zar ja nijesam vlastan u svojemu èiniti šta hoæu? Zar je oko tvoje zlo što sam ja dobar?
[16] Tako æe biti pošljednji prvi i prvi pošljednji; jer je mnogo zvanijeh a malo izbranijeh.
[17] I pošavši Isus u Jerusalim uze nasamo dvanaest uèenika na putu, i reèe im:
[18] Evo idemo u Jerusalim, i sin èovjeèij biæe predan glavarima sveštenièkijem i književnicima; i osudiæe ga na smrt;
[19] I predaæe ga neznabošcima da mu se rugaju i da ga biju i razapnu; i treæi dan ustaæe.
[20] Tada pristupi k njemu mati sinova Zevedejevijeh sa svojijem sinovima klanjajuæi mu se i moleæi ga za nešto.
[21] A on joj reèe: šta hoæeš? Reèe mu: zapovjedi da sjedu ova moja dva sina, jedan s desne strane tebi, a jedan s lijeve strane tebi, u carstvu tvojemu.
[22] A Isus odgovarajuæi reèe: ne znate šta ištete; možete li piti èašu koju æu ja piti, i krstiti se krštenjem kojijem se ja krstim? Rekoše mu: možemo.
[23] I reèe im: èašu dakle moju ispiæete, i krstiæete se krštenjem kojijem se ja krstim; ali da sjedete s desne strane meni i s lijeve, ne mogu ja dati, nego kome je ugotovio otac moj.
[24] I kad èuše ostalijeh deset uèenika, rasrdiše se na ta dva brata.
[25] A Isus dozvavši ih reèe: znajte da knezovi narodni zapovijedaju narodu, i poglavari upravljaju njim.
[26] Ali meðu vama da ne bude tako; nego koji hoæe da bude veæi meðu vama, da vam služi.
[27] I koji hoæe meðu vama da bude prvi, da vam bude sluga.
[28] Kao što ni sin èovjeèij nije došao da mu služe, nego da služi i da dušu svoju u otkup da za mnoge.
[29] I kad je izlazio iz Jerihona za njim ide narod mnogi.
[30] I gle, dva slijepca sjeðahu kraj puta, i èuvši da Isus prolazi povikaše govoreæi: pomiluj nas Gospode, sine Davidov!
[31] A narod prijeæaše im da uæute; a oni još veæma povikaše govoreæi: pomiluj nas Gospode, sine Davidov!
[32] I ustavivši se Isus dozva ih, i reèe: šta hoæete da vam uèinim?
[33] Rekoše mu: Gospode, da se otvore oèi naše.
[34] I smilova se Isus, i dohvati se oèiju njihovijeh, i odmah progledaše oèi njihove, i otidoše za njim.