[1] Bližila se Pasha, blagdan Beskvasnih hljebova.
[2] Svećenički poglavari i pismoznanci tražili su priliku kako da ubiju Isusa, ali su se bojali naroda.
[3] Tada Đavo uđe u Judu Iskariotskog, jednog od Dvanaesterice.
[4] Ode Juda i dogovori se sa svećeničkim poglavarima i sa zapovjednicima hramske straže kako će im izdati Isusa.
[5] Oni se obraduju i obećaju mu novac.
[6] Juda pristane. Od tada je vrebao priliku da izda Isusa kad mnoštva ne bude s njim.
[7] Prvoga dana blagdana Beskvasnih hljebova, kad je trebalo žrtvovati pashalno janje,
[8] Isus pošalje Kefu i Ivana: „Idite i pripremite pashu da zajedno jedemo.”
[9] „Gdje želiš da je pripremimo?”, upitaju.
[10] „Čim uđete u grad”, reče im, „srest ćete čovjeka koji nosi u vrču vodu. Pođite za njim u kuću u koju uđe, i
[11] recite domaćinu: Učitelj pita u kojoj sobi može jesti pashu sa svojim učenicima.
[12] On će vam pokazati veliku sobu na spratu, posve pripremljenu. Tamo nam pripremite večeru.”
[13] Učenici odu i nađu sve kako im je Isus rekao, te pripreme pashu.
[14] Kad je došlo vrijeme za to, sjedne Isus za sto s Poslanicima.
[15] „Čeznuo sam, svom dušom, da jedem s vama ovu pashu prije svoje muke.
[16] Jer je više, kažem vam, neću večerati dok se ona ne ispuni u Carstvu Božijem.”
[17] Podigne čašu, pa zahvali i rekne: „Uzmite i razdijelite među sobom.
[18] Kažem vam, odsada više neću piti od trsova roda dok ne dođe Božije carstvo.”
[19] Uzme zatim hljeb, pa zahvali, razlomi ga i dadne govoreći: „Ovo je moje tijelo, ono se za vas predaje. Ovo činite meni na spomen.”
[20] Kad su završili s jelom, uze čašu i reče: „Ova je čaša Novi savez u mojoj krvi, koja se prolijeva za vas.
[21] Evo, ruka moga izdajnika je do mene na stolu.
[22] Sin Čovječiji odlazi kako je određeno, ali teško njegovom izdajniku!”
[23] Učenici se tada stanu međusobno pitati ko bi od njih mogao tako nešto učiniti.
[24] Počnu se zatim prepirati oko toga ko bi od njih bio najveći.
[25] Isus im reče: „Carevi ovoga svijeta vladaju narodima i, provodeći vlast nad njima, nazivaju se dobrotvorima.
[26] Ali vi nemojte tako! Naprotiv, onaj koji među vama bude veći, neka bude kao najmanji, a starješina neka bude poslužitelj.
[27] Jer ko je veći, onaj koji sjedi za stolom ili onaj koji ga poslužuje? Onaj za stolom, zar ne? A ja, evo, poslužujem vas.
[28] Ostali ste mi vjerni u mojim kušnjama.
[29] Zato vam ostavljam vlast kao što je moj Otac meni predao Carstvo,
[30] da jedete i pijete za mojim stolom u mojem Carstvu, te da sjedite na prijestoljima i sudite nad dvanaest Izraelovih plemena.”
[31] „Simone, Simone, Đavo je zatražio da vas može rešetati kao pšenicu.
[32] Ali molio sam se za tebe da ti vjera ne oslabi. Zato, kad se ponovo vratiš meni, učvrsti svoju braću!”
[33] „Gospode”, reče mu Kefa, „spreman sam s tobom poći i u tamnicu i u smrt.”
[34] „Kažem ti, Kefo”, reče Isus, „prije nego što se pred jutro oglasi pijetao, triput ćeš prešutjeti da me poznaješ.”
[35] „Kad sam vas poslao na put bez novca, bez torbe i sandala, je li vam šta nedostajalo?”, upita ih Isus. „Nije”, odgovore.
[36] „Ali sada”, reče, „ko ima novca, neka ga ponese! Torbu također. Mač ko nema, neka proda odjeću i kupi ga za sebe
[37] jer se, kažem vam, mora ispuniti ono što je o meni pisano: Ubrojen je među zločince. Sve što se odnosi na mene, ide svome kraju.”
[38] „Gospode”, rekoše, „ovdje imamo dva mača!” „Dosta je”, odgovori Isus.
[39] Zatim ode odatle te se, po običaju, zaputi do Maslinske gore. Učenici pođu s njim.
[40] Kad su stigli, reče im: „Molite se da ne upadnete u kušnju!”
[41] Udalji se zatim od njih koliko se može baciti kamen, te padne na koljena i pomoli se:
[42] „Oče, neka me mimoiđe ova čaša ako može. Ali neka bude po Tvojoj, a ne po mojoj volji.”
[43] Tada mu se s Neba ukaže anđeo, da ga ohrabri.
[44] Sve jače je molio, u smrtnoj muci, a znoj mu postane poput kaplji krvi što su padale na zemlju.
[45] Najzad ustane, priđe učenicima i nađe ih kako spavaju iscrpljeni od žalosti.
[46] „Zašto spavate?”, upita. „Ustanite i molite se da ne upadnete u kušnju!”
[47] Dok je još govorio, stigne svjetina, a pred njom Juda, jedan od Dvanaesterice. Približi se Isusu i poljubi ga.
[48] „Juda, zar poljupcem izdaješ Sina Čovječijega?”, reče Isus.
[49] Kad su ostali učenici vidjeli šta se zbiva, upitaju: „Gospode, da udarimo mačem?”
[50] Jedan od njih napadne slugu visokog svećenika i odsiječe mu desno uho.
[51] Ali Isus reče: „Pustite! Ne opirite se više!” Dotakne zatim uho sluzi i izliječi ga.
[52] Potom veli ljudima koji su pošli na njega, svećeničkim poglavarima, zapovjednicima hramske straže i starješinama: „Krenuli ste na mene s mačevima i toljagama kao na razbojnika!
[53] Zašto me niste u Hramu uhvatili? Svaki dan sam bio tamo s vama. Ali ovo je vaš čas, jer vlada tama.”
[54] Uhvate Isusa i odvedu ga u dom visokog svećenika. Kefa ga je izdaleka pratio.
[55] Nasred dvorišta stražari bijahu naložili vatru i grijali se oko nje. Kefa sjedne među njih.
[56] Neka sluškinja ga ugleda kako sjedi pokraj vatre, oštro ga pogleda i reče: „I ovaj je bio s Isusom!”
[57] Kefa odbi: „Pa ja ga ne poznajem, ženo!”
[58] Nedugo zatim još neko ga opazi i reče: „Ti si jedan od njih!” „Nisam, čovječe!”, odgovori Kefa.
[59] Nakon otprilike jednog sata, opet neko reče: „Ovaj je zaista bio s njim! Pa Galilejac je!”
[60] „Ne znam o čemu zboriš, čovječe!”, reče Kefa. Istoga časa, dok je još govorio, oglasi se pijetao.
[61] Tada se Gospod okrene i pogleda Kefu, a Kefa se sjeti kako mu je rekao: „Prije nego što se pred jutro oglasi pijetao, triput ćeš odreći da me poznaješ.”
[62] Izađe iz dvorišta i gorko zaplaka.
[63] Čuvari počnu Isusa tući i rugati mu se.
[64] Pokrili su mu oči i zapitkivali ga: „Pogodi ko te je udario!”
[65] I zasipali su ga svakakvim uvredama.
[66] U osvit dana okupe se starješine, svećenički poglavari i pismoznanci te izvedu Isusa pred Veliko vijeće.
[67] „Ako si ti Mesija, reci nam to!”, kazali su mu. „Ako vam kažem, nećete mi vjerovati,
[68] a upitam li vas šta, nećete odgovoriti”, reče im Isus.
[69] „Ali odsad će Sin Čovječiji sjediti s desne strane sile Božije.”
[70] „Ti, znači, tvrdiš da si Božiji sin!”, poviču svi. „Vi kažete da jesam”, odgovori im.
[71] „Šta će nam više svjedoci?”, rekoše. „Sami smo čuli, iz njegovih usta!”