[1] Gospod poslije toga izabere još sedamdeset dvojicu učenika i pošalje ih po dvojicu da idu pred njim u svaki grad i mjesto kamo je kanio ići.
[2] Govorio im je: „Žetva je velika, ali je radnika malo. Molite zato gospodara žetve da pošalje radnike u svoju žetvu.
[3] Idite! Šaljem vas, evo, kao janjad među vukove.
[4] Ne nosite sa sobom ni novac, ni torbu, ni obuću. Putem ne pozdravljajte nikoga.
[5] Kad uđete u neku kuću, najprije kažite: Mir ovoj kući!
[6] Bude li tamo ko dostojan mira, vaš će se mir spustiti na njega. U protivnom, vaš će se mir vratiti vama.
[7] Kad dođete u neku kuću, ne prelazite više iz jedne u drugu. Ostanite na jednome mjestu, te jedite i pijte što vam daju, jer radnik zaslužuje plaću.
[8] Kad uđete u neki grad i tamo vas prime, jedite što vam ponude.
[9] Liječite bolesne i kazujte im: Približilo vam se Božije carstvo!
[10] Ali kad uđete u neki grad pa vas ne prime, izađite na ulicu pa recite:
[11] Čak i prašinu što nam se uhvatila za noge otresamo sa sebe. Ali znajte da je Božije carstvo blizu!
[12] Kažem vam da će i Sodomi na Sudnjem danu biti lakše nego tome gradu.
[13] Teško tebi, Horozaine! Teško tebi, Betsaido! Jer da su se u Tiru i Sidonu dogodila čudesa koja su se zbila u vama, tamo bi se ljudi već odavna obratili, te sjedili u kostrijeti i pepelu.
[14] Ali Tiru i Sidonu bit će lakše na Sudu nego vama.
[15] A ti, Kafarnaume, zar se misliš do Neba uzdignuti? Strovalit ćeš se u podzemlje.”
[16] Zatim reče učenicima: „Ko vas sluša, mene sluša, a ko vas odbaci, mene je odbacio. Ko odbacuje mene, odbacuje Onoga Koji me je poslao.”
[17] Kad se sedamdeset dvojica učenika vratiše, radosno kazaše: „Gospode, čak nam se i zlodusi pokoravaju u tvoje ime.”
[18] „Da”, reče im on, „vidio sam Đavola kako kao grom pada s Neba.
[19] Dao sam vam, eto, vlast nad svakom neprijateljskom silom, da gazite zmije i škorpije. Ništa vam neće moći nauditi.
[20] Ali nemojte se radovati tome što vam se zlodusi pokoravaju. Radujte se što su vaša imena zapisana na Nebesima.”
[21] Isusa zatim ispuni radost u Svetome Duhu i on reče: „Slavim Te, Oče, Gospodaru Neba i Zemlje, što si to skrio od mudrih i umnih, a objavio onima koji su poput djece. Da, Oče, Tebi se tako svidjelo učiniti.
[22] Otac mi je sve predao u ruke. Niko, zapravo, ne zna ko je Sin osim Oca, i niko ne zna ko je Otac osim Sina i onih kojima to Sin objavi.”
[23] Okrenu se zatim prema učenicima te im nasamo reče: „Blago očima koje gledaju ono što vi gledate.
[24] Kažem vam, mnogi su vjerovjesnici i carevi željeli vidjeti šta vi gledate, ali nisu vidjeli; željeli su čuti šta vi čujete, ali nisu čuli.”
[25] Jednom neki poznavalac Zakona ustane i upita Isusa s namjerom da ga kuša: „Učitelju, šta mi valja činiti da baštinim Vječni život?”
[26] „Šta piše u Zakonu? Šta tamo čitaš?”, upita ga Isus.
[27] „Voli Gospoda Boga svojega svim srcem svojim, svom dušom svojom, svom snagom svojom i svom pameti svojom, a svojega bližnjega kao samoga sebe,” odgovori čovjek.
[28] „Tako je”, reče Isus. „Čini tako, pa ćeš živjeti.”
[29] Ali želeći se opravdati, on upita Isusa: „A ko mi je bližnji?”
[30] Isus mu odgovori poredbom: „Nekog su čovjeka koji je putovao iz Jerusalema u Jerihon napali razbojnici, te ga svukli, pretukli i ostavili polumrtva.
[31] Tuda je slučajno prolazio svećenik. Kad vidi polumrtvog čovjeka, zaobiđe ga i ode.
[32] Naiđe zatim i levit. Kad ga vidi, također ga zaobiđe i ode.
[33] Zatim pristigne i Samarićanin, koji je tuda putovao. Kad ugleda čovjeka, sažali se nad njim.
[34] Priđe mu, očisti mu rane uljem i vinom te ih previje. Podigne ga zatim na magarca i prebaci do svratišta, pa ga je tamo njegovao.
[35] Sutradan dade domaćinu svratišta dva denara i kaže: Brini se o njemu. Potrošiš li više, platit ću ti na povratku.
[36] Šta kažeš, koji je od te trojice bio bližnji čovjeku kojeg su napali razbojnici?”
[37] „Onaj koji mu se smilovao i pomogao mu”, reče čovjek. Isus mu nato veli: „Idi, i ti čini tako.”
[38] Putujući dalje, Isus i učenici uđu u neko selo. Tu ga neka žena, po imenu Marta, primi u svoj dom.
[39] Njezina sestra Marija sjedila je do Gospodovih nogu i slušala šta govori.
[40] A Marta je bila toliko zauzeta pripremanjem i posluživanjem da mu se došla požaliti: „Gospode, zar ti uopće ne mariš što me je sestra ostavila da sama poslužujem? Reci joj da mi pomogne!”
[41] Ali Gospod joj odgovori: „Marta, Marta! Brineš se i uznemiruješ oko mnogih stvari.
[42] A jedno je neophodno. Marija je izabrala bolje i to joj se neće oduzeti.”