[1] Već su mnogi pokušali sastaviti izvještaj o događajima koji su se ispunili među nama,
[2] prema kazivanjima onih koji su od početka bili očevici i sluge Riječi.
[3] Odlučio sam stoga i ja, vrli Teofile, tebi napisati sve po redu, budući da sam sve od početka potanko ispitao,
[4] da se tako uvjeriš u istinitost učenja koje si primio.
[5] U vrijeme judejskoga cara Heroda bio je neki svećenik, zvani Zaharija, iz Abijina reda. Žena mu je bila iz Aronova roda. Zvala se Elizabeta.
[6] Oboje su bili pravedni pred Bogom, jer su besprijekorno bili poslušni svim zapovijedima i odredbama Gospodnjim.
[7] Nisu imali djece, jer je Elizabeta bila nerotkinja, a oboje su već bili u poodmaklim godinama.
[8] Jednoga je dana Zaharija vršio svećeničku službu pred Bogom, jer je na dužnosti bio njegov red.
[9] Prema svećeničkome običaju žrijebom ga zapadne da uđe u Hram Gospodnji i da prinese kâd.
[10] Za vrijeme kađenja veliki se narod vani molio.
[11] A Zahariji se ukaže Božiji anđeo. Stajao je s desne strane kadionog žrtvenika.
[12] Kad ga je spazio, Zaharija se veoma prepadne i obuzme ga strah.
[13] Ali anđeo mu reče: „Ne boj se, Zaharija! Jer uslišana ti je molitva: tvoja će ti žena Elizabeta roditi sina. Nadjenut ćeš mu ime Ivan.
[14] Bit će ti radost i veselje, i mnogi će se radovati njegovu rođenju.
[15] Bit će on doista velik u očima Gospodnjim. Neće piti vina ni drugoga opojnog pića. Bit će ispunjen Svetim Duhom još od majčine utrobe.
[16] Mnoge sinove Izraelove okrenut će Gospodu, Bogu njihovom.
[17] Ići će pred njim u duhu i sili Ilijinoj. Okrenut će srca otaca k sinovima, a nepokorne ka mudrosti pravednika. Pripremit će narod za dolazak Gospodnji.”
[18] Zaharija reče anđelu: „Po čemu ću ja to znati? Već sam star, a i žena mi je u poodmaklim godinama.”
[19] Anđeo mu odgovori: „Ja sam Gabrijel, onaj koji stoji pred Bogom. Poslan sam da govorim s tobom i da ti objavim sve ovo.
[20] Evo, sada ćeš zanijemiti i nećeš moći govoriti do dana kada će se sve ovo dogoditi, zato što nisi povjerovao mojim riječima, koje će se ispuniti u svoje vrijeme.”
[21] Ljudi su za to vrijeme čekali Zahariju i čudili se što se on toliko zadržao u Hramu.
[22] Kad je napokon izašao, nije im mogao ništa reći. Oni shvate da je u Hramu imao viđenje. Pokušao im je govoriti znacima, ali je ostao nijem.
[23] Kad su istekli dani njegove službe, vrati se kući.
[24] Ubrzo zatim njegova žena Elizabeta zanese. Pet mjeseci se krila. Govorila je:
[25] „Gospod mi je to učinio u vrijeme kad mu se svidjelo skinuti s mene sramotu pred ljudima.”
[26] Poslije šest mjeseci Bog pošalje anđela Gabrijela u galilejski grad Nazaret
[27] djevici Mariji, zaručenoj sa čovjekom zvanim Josip, iz Davidove loze.
[28] Anđeo njoj priđe i reče: „Zdravo, milosti puna! Gospod s tobom!”
[29] Nato se Marija uznemiri, te se počne domišljati šta bi taj pozdrav mogao značiti.
[30] „Ne boj se, Marijo!”, reče joj anđeo. „Bog ti je odlučio iskazati milost.
[31] Zanijet ćeš i roditi sina. Nadjenut ćeš mu ime Isus.
[32] On će biti velik i zvat će se Sin Svevišnjega. Gospod Bog dat će mu prijestolje njegova oca Davida.
[33] Vladat će Domom Jakovljevim vječno; njegovu Carstvu neće biti kraja.”
[34] Marija upita anđela: „Ali kako? Ja još ne znam za muško.”
[35] Anđeo joj odgovori: „Sveti Duh će se spustiti na tebe i sila Svevišnjega će te zasjeniti. Zato će dijete koje rodiš biti sveto, i zvat će se Božiji sin.
[36] Eto, tvoja rodica Elizabeta je u starosti zanijela sina. Zvali su je nerotkinjom, a trudna je već šest mjeseci.
[37] Jer Bogu ništa nije nemoguće!”
[38] Marija mu reče: „Evo, Božija sam sluškinja. Neka mi bude po riječi tvojoj!” Anđeo tada ode.
[39] U te dane Marija požuri u gorski kraj, u grad Judin.
[40] Uđe u Zaharijinu kuću i pozdravi Elizabetu.
[41] Na Marijin pozdrav Elizabeti zaigra dijete u utrobi, a ona se napuni Svetim Duhom
[42] te glasno poviče: „Blagoslovljena ti među ženama i blagoslovljen plod tvoje utrobe!
[43] Odakle to da me posjeti majka mojega Gospoda?
[44] Jer ovog časa kad je tvoj pozdrav dopro do mojih ušiju, čedo u meni zaigralo je od radosti!
[45] Blago tebi, jer si povjerovala da će se ispuniti što ti je rekao Gospod!”
[46] Marija tada reče: „Slavi duša moja Gospoda!
[47] Duh se moj raduje u Bogu, mojem Spasitelju!
[48] Sjetio se milostivo Svoje poslušne sluškinje! Svi će me naraštaji odsad smatrati blagoslovljenom.
[49] Jer mi je Svesilni, Čije je ime sveto, učinio velika djela.
[50] Njegova je milost, od koljena do koljena, nad onima koji Ga se boje.
[51] Moćnom rukom čini velika djela, rastjerao je ohole u srcima.
[52] Zbacio je s prijestolja vladare, a uzvisio ponizne.
[53] Gladne je nasitio dobrima, a bogataše ostavio praznih ruku.
[54] Priskočio je u pomoć Svojem sluzi Izraelu, sjećajući se milosti
[55] koju je obećao našim očevima, Abrahamu i njegovom potomstvu.”
[56] Marija je s Elizabetom ostala oko tri mjeseca, a zatim se vratila svojoj kući.
[57] Elizabeti je došlo vrijeme da rodi, te ona rodi sina.
[58] Kad se među njezinim komšijama i rodbinom pročulo da joj je Bog iskazao veliku milost, veselili su se s njom.
[59] Kad je prošlo osam dana, okupe se da obrežu dijete. Htjeli su dječaka nazvati Zaharijom, po ocu,
[60] ali se Elizabeta usprotivi: „Nipošto! Mora se zvati Ivan!”
[61] „Pa u cijeloj se tvojoj porodici niko tako ne zove!”
[62] Zato znacima upitaju dječakova oca kako ga želi nazvati.
[63] On zatraži pločicu i napiše: „Ime mu je Ivan.” Svi se začude,
[64] a Zahariji se odriješi jezik, te on smjesta progovori i počne slaviti Boga.
[65] Strah Božiji obuzme sve stanovnike tog kraja. Po cijelome judejskom gorju prepričavali su se ti događaji.
[66] I ko god bi o njima čuo, čuvao bi ih u srcu i pitao se: „Šta će biti od tog djeteta? Zaista je nad njim ruka Gospodnja.”
[67] Tada njegova oca Zahariju ispuni Sveti Duh, te on izrekne predskazanje:
[68] „Slava Gospodu Bogu Izraelovu, jer je pohodio Svoj narod i otkupio ga!
[69] Podiže nam silnog Spasitelja iz doma Svojega sluge Davida,
[70] kao što je od davnine obećao kroz riječi Svojih svetih vjerovjesnika:
[71] Spasiti nas od neprijatelja i od ruku svih koji nas mrze.
[72] Iskazati milosrđe našim očevima i sjetiti se Svojega svetoga Saveza,
[73] zakletve kojom se zakle našem ocu Abrahamu, da će nam dati da mu,
[74] izbavljeni iz ruku neprijatelja, možemo služiti bez straha
[75] u svetosti i pravednosti pred Njim u sve svoje dane.
[76] A ti ćeš se, sine moj, zvati poslanikom Svevišnjega, jer ćeš ići ispred Gospoda da pripremiš put.
[77] Poučit ćeš Njegov narod kako da spozna spasenje kroz oproštenje svojih grijeha,
[78] po milosrdnom srcu našega Boga po Kojem će nas pohoditi sunce s visine
[79] da obasja one koji sjede u tami i u smrtnoj sjeni, te da naše korake povede putem mira.”
[80] Dječak je rastao i duhovno jačao. Kad je odrastao, živio je u pustinji sve do dana objavljenja pred Izraelom.