[1] I Gospod reče Mojsiju: „Pođi faraonu i reci mu: ‘Ovako ti poručuje Gospod, Bog Jevreja: Pusti narod Moj da ide da Mi može služiti!
[2] Jer ako ih ne budeš htio pustiti i ako ih i dalje budeš zadržavao,
[3] gle, ruka Gospodnja će se dići na tvoju stoku na poljima, na konje, magarce, kamile, krave i ovce, i udariti ih pomorom velikim.
[4] I Gospod će razlikovati stoku Izraelovih sinova od stoke Egipćana, tako da od stoke Izraelove neće stradati nijedna životinja!’”
[5] I Gospod odredi vrijeme, te reče: „Sutra će sve to u zemlji učiniti Gospod!”
[6] I Gospod to učini ujutro, i pomrije sva stoka Egipćana, ali od stoke izraelske ne strada nijedna životinja.
[7] Kad to faraon sazna, gle, od stoke Izraelske nije umrlo ništa. Ali ipak faraonovo srce ostade tvrdo i on ne pusti narod.
[8] Tad Gospod reče Mojsiju i Aronu: „Ruke napunite pepelom iz peći i neka ga Mojsije baci pred faraonom u zrak!
[9] Tad će se nad zemljom čitavom stvoriti prah, i on će se pretvoriti u čireve koji će izbijati kao kraste gnojne na ljudima i stoci u cijeloj zemlji egipatskoj.”
[10] Tad uzmu pepeo i stanu pred faraona. Onda ga Mojsije baci prema nebu. Od praha nastadoše čirevi koji kao kraste izbiše na stoci i ljudima.
[11] Tako da ni čarobnjaci od čireva nisu mogli stati pred Mojsija.
[12] Ali Gospod otvrdnu srce faraonovo tako da ih ovaj ne posluša, kako je Gospod i kazao Mojsiju.
[13] Tad Gospod reče Mojsiju: „Ujutro idi rano i stani pred faraona pa mu kaži: ‘Ovako govori Gospod, Bog Jevreja: Pusti Moj narod da Mi služi!
[14] Inače ću ovaj put sve Svoje pošasti usmjeriti k tvome srcu, slugama i narodu tvome, da shvatiš da na zemlji cijeloj nema sličnog Meni.
[15] Jer mogao sam već ruku Svoju ispružiti i bolešću pomoriti tebe i narod tvoj, zbrisati vas sa lica zemljinog,
[16] ali sam te ostavio zato da na tebi mogu pokazati Svoju moć i da se Moje ime obznani na cijelom svijetu.
[17] Ali budeš li se i dalje suprotstavljao narodu mome i budeš li i dalje sprječavao njihov odlazak,
[18] gle, onda ću sutra u ovo doba pustiti da padne grozna tuča kakve u Egiptu nije bilo otkad postoji pa sve do danas.
[19] I sada stoku svu svoju i sve što imaš na poljima odvedi na sigurno, jer će padati takva tuča da će stradati svi ljudi, sva stoka i sve što ne bude u kuće sklonjeno!’”
[20] Faraonovi službenici koji se plašiše riječi Gospodnje, narede da se sluge i stoka sklone u kuće,
[21] a oni pak koji nisu uzimali k srcu riječ Gospodnju, ostave sluge i stoku na poljima.
[22] Tad Gospod reče Mojsiju: „Ruku svoju pruži k nebu da tuča udari po cijeloj zemlji egipatskoj, po ljudima i stoci i svemu što raste na poljima zemlje egipatske!”
[23] Tad Mojsije pruži štap svoj k nebu i Gospod pusti da grmi i sijeva i plamen se spusti sa neba. I Gospod pusti da tuča pada po zemlji egipatskoj.
[24] Bijaše tuča i neprestana grmljavina usred Egipta tako jaka da se ne pamti ništa slično u Egiptu otkad je naseljen.
[25] I tuča u zemlji čitavoj pobi sve što je bilo na poljima, od čovjeka do stoke, te uništi sve što je raslo na poljima i sva stabla polomi.
[26] Tuče samo nije bilo u zemlji Gošen, u kojoj su živjeli Izraelovi sinovi.
[27] Tad posla faraon po Mojsija i Arona te im reče: „Ovaj put sam zgriješio! Gospod je pravedan, ali smo krivi ja i narod moj.
[28] Molite Gospoda, jer dosta je bilo grmljavine Božije i tuče, a ja ću vas pustiti i nećete više ovdje biti!”
[29] Tad mu Mojsije odgovori: „Kada izađem iz grada, ruke ću svoje ka Gospodu podignuti i onda će grmljavina prestati, i neće više biti tuče da spoznaš da je zemlja Gospodnja!
[30] Ali znam da se ti i sluge tvoje još ne bojite Gospoda.”
[31] I propadoše lan i ječam, jer ječam već bješe klasao a lan propupao.
[32] Pšenica i raž ne propadoše jer rastu kasnije.
[33] Tad Mojsije ode od faraona i podiže ruke svoje ka Gospodu, i grmljavina i tuča prestaše, ni kiša više nije padala na zemlju.
[34] Ali kada faraon vidje da su kiša, tuča i grmljavina prestali, zgriješi ponovo i stegnu srce svoje, i on i sluge njegove.
[35] Tako se srce faraonovo skameni i ne pusti Izraelove sinove da odu, onako kako je Gospod govorio kroz Mojsija.