[1] I Gospod reče Mojsiju:
[2] „Posveti mi svu prvorođenčad! Sve što iz krila majčinskoga izađe prvo među Izraelovim sinovima, od čovjeka i stoke, pripada meni!”
[3] Tad Mojsije reče narodu: „Sjetite se ovoga dana u kojem izađoste iz Egipta, iz kuće ropstva, kada vas je Gospod moćnom rukom izveo odatle, zato ne jedite ništa sa kvascem!
[4] Na današnji dan izađoste, u mjesecu Abibu.
[5] Gospod vas uvede u zemlju Kanaanaca, Hetita, Amorejaca, Hivijaca i Jebusejaca, kako se zakleo očevima vašim, da vam zemlju daruje u kojoj teku med i mlijeko. Stoga ćete služiti službu mjeseca ovog.
[6] Sedam dana ćete jesti beskvasni hljeb, a sedmoga dana će biti slavlje Gospodnje.
[7] Neka se ovih sedam dana jede beskvasni hljeb i neka se ne nađe kod vas hljeba sa kvascem, i neka ne bude tijesta s kvascem u cijelom kraju vašem.
[8] I sinu ćeš svome u taj dan objasniti, govoreći: ‘Zbog onoga je što je za me Gospod učinio kada izađoh iz Egipta’.
[9] I neka bude kao znak u tvojim rukama i spomenik očima tvojim, da Gospodnji zakon bude u ustima tvojim, jer te Gospod rukom moćnom izveo iz Egipta.
[10] Zato ispunjavajte ovu zapovijed, u određeno vrijeme iz godine u godinu.
[11] A kada vas Gospod dovede u zemlju Kanaanaca, kako je obećao tebi i tvojim očevima, i kada vam je daruje,
[12] onda ćete sve što se prvo izađe iz krila majčinskoga izdvojiti za Gospoda, i od stoke tvoje sav prvjenac; sve što je muško neka bude Gospodnje.
[13] A svako prvo magare otkupit ćete janjetom ili jaretom, ako ga ne otkupite, onda mu vrat slomite. A svakog prvorođenog među sinovima vašim iskupite.
[14] A kada te ubuduće sin upita: ‘Šta to znači?’ Onda mu reci: ‘Gospod nas je rukom moćnom izveo iz Egipta, iz kuće ropstva.
[15] Jer dogodi se, kada nas faraon uporno ne htjede pustiti, da Gospod pogubi sve prvorođeno u Egiptu, od čovjeka i stoke; zato Gospodu žrtvujem sva muško što prvo izađe iz krila majčinskoga; svu prvorođenčad sinova svojih ću iskupiti.’
[16] I neka je ovo znak u tvojim rukama i spomen pred očima tvojim, da nas je Gospod rukom moćnom izveo iz Egipta.”
[17] Kada je faraon dopustio da narod ode, Gospod ih ne povede kroz zemlju Filistejaca, iako bijaše najbliža, jer Bog reče: „Mogao bi se narod predomisliti kada bi rat pred sobom vidio i vratiti se u Egipat.”
[18] Zato Gospod povede narod kroz pustinju zaobilaznim putem kraj Crvenog mora. I Izraelovi sinovi pođoše iz zemlje opremljeni za boj.
[19] I Mojsije uze kosti Josipove sa sobom jer je zakleo Izraelove sinove rekavši: „Sigurno će vas Bog naći, a onda moje kosti odavde ponesite gore!”
[20] Tako pođoše od Sukota i utabore se u Etamu, na rubu pustinje.
[21] I Gospod pođe ispred njih, danju kao stup oblaka da ih povede putem pravim, a noću kao stup vatre da im svijetli, kako bi mogli proputovati dan i noć.
[22] I stup oblaka se nije odmicao od naroda danju ni stup vatre noću.