[1] Potom odu iz Elima i sva zajednica Izraelovih sinova stigne u pustinju Sin, koja je između Elima i Sinaja, petnaestog dana drugog mjeseca nakon što su napustili Egipat.
[2] I sva zajednica Izraelovih sinova počne u pustinji gunđati protiv Mojsija i Arona.
[3] I Izraelovi sinovi im rekoše: „Oh, da smo pomrli od ruke Gospodnje kad smo sjedjeli kraj lonaca s mesom i jeli hljeba koliko nam volja! Jer vi nas izvedoste u ovu pustinju da svi pomremo od gladi!”
[4] Tad Gospod reče Mojsiju: „Gle, pustit ću da vam hljeb sa neba pada a neka narod izlazi i dnevno skuplja koliko mu treba da iskušam da li će slijediti Moj zakon ili ne.
[5] Šestog dana će pripremiti ono što su skupili i bit će dvaput onoliko koliko dnevno skupe.”
[6] Tad Mojsije i Aron poruče svim Izraelovim sinovima: „Ove večeri ćete spoznati da je Gospod bio taj koji vas je izveo iz zemlje egipatske,
[7] a ujutro ćete vidjeti slavu Gospodnju jer je čuo kako gunđate protiv Njega. Jer ko smo mi da na nas gunđate?”
[8] I Mojsije još reče: „Gospod će vam navečer dati mesa da jedete, a ujutro hljeba napretek, jer On, Gospod, ču vaše gunđanje protiv Njega. Jer ko smo mi? Ne gunđate vi protiv nas, nego protiv Gospoda!”
[9] I Mojsije reče Aronu: „Poruči čitavoj zajednici izraelskoj: ‘Dođite pred Gospoda jer je On čuo vaše gunđanje!’”
[10] I desi se dok je Aron govorio zajednici sinova Izraelovih, da se ovi okrenu k pustinji, kad gle, slava se Gospodnja pojavi u oblaku.
[11] I Gospod progovori Mojsiju pa reče:
[12] „Čuo sam gunđanje Izraelovih sinova. Kaži im: ‘Navečer ćete jesti meso, a ujutro se nasitite hljebom, da shvatite da sam Ja Gospod, vaš Bog!’”
[13] I desi se te večeri da prepelice prekriju logor, a ujutro rosa pade na tabor.
[14] A kada je rosa isparila, gle, nešto je ležalo u pustinji, poput pahuljica, tanko poput leda na zemlji.
[15] A kada su to Izraelovi sinovi ugledali pitali su jedni druge: „Šta je ovo?” Jer nisu znali šta je. Mojsije im pak reče: „To je hljeb koji vam je Gospod dao za hranu!
[16] Ali ovo je zapovijed koju je dao Gospod: ‘Svaki neka nakupi koliko mu treba za jelo, po gomer po glavi, po broju duša vaših, neka svaki uzme za one što su mu u šatoru.’”
[17] I Izraelovi sinovi učiniše tako. Neki pokupiše puno, neki malo.
[18] Ali kad izmjeriše gomerom, vidješe da oni koji su nakupili puno nemaju viška, i da ne manjka onima koji užeše malo, već je svako uzeo koliko mu treba za jelo.
[19] I Mojsije reče narodu: „Neka nikom ništa ne ostane do jutra!”
[20] Ali oni ne poslušaše Mojsija; mnogi ostaviše ostatke do jutra. Tad se crvi pojaviše u hrani i ona poče smrdjeti. I Mojsije se naljuti na njih.
[21] Tako kupiše svakog jutra onoliko koliko im je trebalo za jelo, ali kada bi sunce jako sijalo, istopilo bi se sve.
[22] I desi se šestoga dana da nakupe dva puta više hljeba, dva gomera po čovjeku. Tad dođu sve starješine zajednice i obavijeste Mojsija.
[23] I on im reče: „To je ono što je Gospod kazao! Sutra je mirovanje, sveta subota Gospodnja! Što želite spremati, spremajte, što želite kuhati, skuhajte, ali ono što ostane sa strane, pričuvajte!”
[24] I ostaviše za sutra, kako je Mojsije zapovjedio, i to se ne usmrdi niti se crvi unutra pojaviše.
[25] Tad reče Mojsije: „Jedite to danas! Jer danas je subota Gospodnja, nećete danas ništa naći na poljima.
[26] Šest dana ćete sakupljati ali sedmog dana je subota, tada nećete ništa naći.”
[27] I desi se sedmoga dana da neki izađu na polja da traže, ali ne nađu ništa.
[28] Tad Gospod reče Mojsiju: „Dokle ćete se protiviti zapovijedima i uputama Mojim?
[29] Gle, Gospod vam je darovao subotu zato vam šestog dana daje hljeba za dva dana, neka zato svako ostane na svome mjestu i neka niko dana sedmog ne napušta mjesto svoje!”
[30] Tako se narod odmarao sedmoga dana.
[31] I dom Izraelov taj hljeb prozva manom. Ali bijaše kao sjeme korijandrovo, bijel i sladak kao medeni kolači.
[32] I Mojsije reče: „To je ono što je Gospod zapovjedio, jedan gomer ćete sačuvati za vaše potomke da vide čime sam vas hranio u pustinji kada vas izvedoh iz zemlje egipatske!”
[33] I Mojsije reče Aronu: „Uzmi jedan vrč, napuni ga manom i stavi pred Gospoda, neka se čuva za naše potomke!”
[34] I Aron ga ostavi pred Svjedočanstvom na čuvanje, kako je zapovjedio Gospod Mojsiju.
[35] I Izraelovi sinovi su jeli manu četrdeset godina, sve dok ne dođoše u plodnu zemlju. Sve dok ne dođoše na granicu Kanaana, hrana im bijaše mana.
[36] Jedan gomer je pak desetina efe.