[1] Tad Mojsije i narod zapjevaju ovu pjesmu Gospodu: „Gospodu ću pjevati jer je slavno nadvladao konja i jahača u more sunovratio.
[2] Gospod snaga je i pjesma moja, spasenjem mojim postade On! To je moj Bog i ja ću Ga slaviti; Bog očeva mojih veličati Ga hoću.
[3] Gospod je ratnik silni, ime mu je Gospod.
[4] Faraonove kočije i vojsku njegovu On u more baci i njegove časnike izabranike, u more sunovrati.
[5] Vode ih prekriše i u dubine padoše kamenu slični.
[6] Desnica Tvoja, o Gospode, pobjedonosna u ratu desnica Tvoja, o Gospode, neprijatelja satra.
[7] U uzvišenosti sjaja Svoga neprijatelje Svoje urušavaš srdžbu Svoju šalješ proždire ih kao slamu.
[8] Od daha nozdrva Tvojih gomilaju se vode bujice se skupiše vali se stisnuše usred mora.
[9] Neprijatelj reče, ‘Gonit ću stignut ću i plijen ću dijeliti; nasitit će ih se duša moja, mač ću svoj izvući ruka moja će ih istrijebiti’
[10] Vjetrom si Svojim zapuhao i more ih je prekrilo potonuše poput olova u vodama moćnim.
[11] Ko je među bogovima, poput Tebe, o Gospode? Ko je poput Tebe, dičan u svetosti Svojoj, divan u djelima slavnim čineći čudesa.
[12] Desnicu Ti Svoju pruži i zemlja ih proguta.
[13] Vodio si ljubavlju vjernom, narod Svoj koji si iskupio. Silom Svojom ih vodio u Svetište Svoje.
[14] Narod je počuo i tresao se; muka spopade žitelje zemlje filistejske.
[15] Nezadovoljni su sada plemići Edoma; trepet obuze vođe Moaba, stanovnici Kanaana se istopiše.
[16] Strah i trepet pade na njih zbog sile desnice Tvoje, mirni su poput kamena dok narod Tvoj, o Gospode, koji si zadobio – ne prođe.
[17] Uvest ćeš ih i postaviti na Svoju planinu, mjesto, o Gospode, koje si načinio svetištem Svojim, sklonište, o Gospode, što ruke Tvoje stvoriše.
[18] Gospod će vladati, dovijeka.”
[19] Jer kada konji faraonovi zajedno sa kočijama i konjanicima njegovim uđoše u more, Gospod sunovrati vode na njih, dok je narod izraelski prešao po suhu sred voda.
[20] Tad Aronova sestra, vjerovjesnica Mirjam, uze bubanj u ruke, a sve žene pođoše za njom noseći bubnjeve i plešući.
[21] I Mirjam im je pjevala: „Pjevajte Gospodu, jer slavno je nadvladao konja je i konjanika u more pobacao.”
[22] Tad Mojsije pokrene Izraelce od Crvenog mora i oni se uputiše k pustinji Šur. Tri dana lutaše kroz pustinju i ne nađoše vode.
[23] Tad stigoše u Maru, ali nisu mogli piti vodu marsku jer bijaše gorka.
[24] Tad narod počne gunđati protiv Mojsija govoreći: „Šta ćemo piti?”
[25] A on zavapi Gospodu te mu Gospod pokaza jedno drvo. On baci drvo u vodu i ona postane slatka. Tamo im Gospod dade zakon i pravo; tamo ih je kušao
[26] i On reče: „Ako ćeš glas Gospoda, Boga svoga, dobro slušati, činiti što je pravo u Njegovim očima, pokoravati se Njegovim zapovijedima i ispunjavati Njegove uredbe, onda neću puštati nikakve bolesti na tebe, kao što ih pustih na Egipćane, jer Ja sam Gospod, tvoj liječnik!”
[27] Dođoše u Elim, tamo bijaše dvanaest izvora i sedamdeset stabala palmi, i tamo se utabore kraj voda.