[1] Zar glasno ne zove mudrost, zar razbor ne viče jasno?
[2] Gore na uzvisinama, vani na putu, usred tržnice se obznanila;
[3] kraj kapija na ulazu grada, na vratima samim ona viče:
[4] „Vama, o ljudi, upućujem zov, i glas svoj sinovima čovječijim!
[5] Vi nerazumni, opametite se, i vi oholi, urazumite se!
[6] Čujte, jer zborim o stvarima divnim, i usne otvaram da pravedno besjedim.
[7] Jer usta moja zbore istinu, usne moje preziru opakost.
[8] Sve besjede usta mojih su pravedne, u njima nema naopakog i pogrešnog.
[9] Razumnima su posve jasne, i ko spoznaju traži, nalazi ih istinitim.
[10] Uzmite upute moje, a ne srebro, spoznaju radije nego čisto zlato!”
[11] Zaista, mudrost je vrednija od bisera, i sve što priželjkuješ joj nije ravno.
[12] „Ja, mudrost, stanujem kod pameti i nalazim znanje i oprez.
[13] Strah Božiji znači zlo mrziti; oholost, ponos, stazu zla i usta lažljiva prezirem.
[14] Od mene dolazi savjet i razboritost; ja sam razbor, moja je sila.
[15] Kroz mene vladaju kraljevi i plemići donose odluke pravedne.
[16] Kroz mene vladaju vladari i uzvišeni, svi suci zemlje.
[17] Ljubim one što mene ljube, i oni koji me marljivo traže – me i nađu!
[18] Bogatstvo i čast dolaze sa mnom, postojana blaga i pravičnost.
[19] Strah moj je vredniji od čistoga zlata i dobit moja poželjnija od najčišćeg srebra.
[20] Ja kročim stazom pravde, sredinom poštena puta,
[21] da bi onima koji me ljube baštinu donijela i riznice njihove napunila.
[22] Gospod me posjedovao na početku svojih staza, prije nego što išta stvori, prije vremena cijelog.
[23] Od vječnosti sam oblikovana, prije začetka zemlje.
[24] Dok još ne bijaše dubina, rodih se, dok izvori bogati još nisu tekli;
[25] prije nego što se planine učvrstiše, rodih se prije gora;
[26] dok još zemlju nije stvorio, ni poljane, sav skup praha zemaljskog.
[27] Tu sam bila kada je nebo stvorio, kada krugove odmjeri na površini morskoj,
[28] kad oblake silne pričvrsti i čvrstinu dade izvorima dubina morskih;
[29] kada moru granicu postavi, da vode ne prekorače naredbu Njegovu, kada postavi temelje zemlji.
[30] Bila sam kraj Njega, graditeljica, Iz dana u dan radost Njegova, i radovala sam se pred licem Njegovim.
[31] Radovah se na krugu zemaljskom, i sreću svoju nađoh u sinovima ljudskim.
[32] A sada me čujte, vi sinovi! Blago onima koji staze moje čuvaju!
[33] Čujte upute da biste mudrost stekli, i ne odbacujte ih!
[34] Blago čovjeku koji me posluša, koji svakodnevno na kapiji mojoj stražari, koji čuva dovratnike moje!
[35] Jer ko me nađe, život nalazi i milost stječe pred Gospodom;
[36] ko me propusti, nasilje duši čini: svi što me mrze, smrt ljube.”