[1] Sine moj, čuvaj riječi ove, i upute moje drži kod sebe!
[2] Čuvaj moja učenja i živi, čuvaj nauk moj kao oči u glavi!
[3] Obveži ih oko prsta svoga, zabilježi ih na tablicu vlastitog srca!
[4] Mudrosti reci: „Ti si sestra moja” i razum zovi prijateljem bliskim,
[5] da te sačuva od zavodnice, od tuđinke laskavih riječi!
[6] Kad sam na prozoru doma svoga kroz rešetke gledao
[7] i promatrao lakomislene, primijetih među momcima jednog nerazumnog mladića.
[8] Skitao se po ulici kraj njenog ugla i nastavi putem do doma njenog,
[9] u predvečerje dana, Kad pada noć, kad se tmina spušta.
[10] Tu mu priđe žena, u odjeći razvratnoj, srca zlobna.
[11] Razvratna je i bahata, noge joj doma ostati ne mogu;
[12] čas je na ulici, čas na tržnici, na svim uglovima ona vreba.
[13] Tada ga zagrli i poljubi, i bestidna lica mu reče:
[14] „Dužna sam pomirenja dug, i danas podmirih svoj zavjet,
[15] stoga izađoh tebi ususret, da te potražim i nađoh te!
[16] Ležaj sam svoj prekrila sagovima, šarenim dekama i lanom egipatskim.
[17] Krevet sam svoj namirisala smirnom, alojom i cimetom.
[18] Hajdemo, da se ljubavlju opijamo do jutra i da uživamo u nježnostima!
[19] Jer muž moj nije kod kuće, na dalek je put otišao,
[20] kesu sa parama je ponio i tek će se vratiti na dan punog mjeseca!”
[21] Besjedama nasrtljivim ga zavede i odvede ga laskavim riječima svojim.
[22] Tako on pođe za njom, kao što ovan ide na klanje, kako se košuta u zamku hvata,
[23] dok joj strijela jetru ne probije, poput ptice što hitro u mrežu leti, koja ne zna da će je života koštati!
[24] Zato me sada počujte, o sinovi, i pazite na riječi usta mojih!
[25] Neka ti srce nikad ne skreće k stazama njenim, ne bludi putevima tim;
[26] jer mnoge je ranila i upropastila, silan je broj onih koje je ubila.
[27] Kuća njena ulaz je u mrtvila carstvo, put koji vodi u odaje smrti!