[1] Sine moj, pripazi na mudrost moju i uho svoje prikloni uputama mojim,
[2] da se razboru učiš, i da ti usne spoznaju sačuvaju!
[3] Jer medene su usne preljubnice i riječi su joj nježnije od ulja,
[4] ali naposljetku je gorka kao pelin, oštra kao dvosjekli mač.
[5] Noge joj koračaju u smrt, koraci joj se bliže carstvu mrtvih.
[6] Ona ne mari za staze života, hodi stazama nesigurnim kojih ni sama nije svjesna.
[7] A sada me poslušajte, sinovi i ne odstupajte od riječi usta mojih!
[8] Daleko ostanite od puta koji njoj vodi, i ne primičite se vratima doma njenog,
[9] da drugima ne žrtvujete čast svoju, i godine svoje nemilosrdnima,
[10] da se tuđinac ne siti vašim imanjem, da se ne mučite za tuđu kuću,
[11] da ne morate jecati pri svome kraju, kad tijelo vaše život izdahne,
[12] da ne kažete: „Zašto sam ukor mrzio, zašto mi je srce preziralo prijekore?
[13] Slušao nisam glas svojih staratelja, učiteljima svojim pažnju poklanjao nisam!
[14] Na granici sam propasti potpune u zboru narodnom i cijeloj zajednici!”
[15] Vodu pij iz vlastite cisterne, i tekućicu iz vlastita bunara!
[16] Zar da se izvori tvoji na put izliju, potoci tvoji na tržnice?
[17] Neka su samo tvoji, neka ne pripadnu tuđincu kakvom!
[18] Neka je blagoslovljen izvor tvoj i raduj se ženi mladosti svoje!
[19] Neka ti je kao košuta mila i gazela nježna, grudi njene neka te zasite, ljubavlju njenom da si zadivljen dovijeka!
[20] Zašto onda, sine moj, da te preljubnica očara, da grliš grudi tuđe?
[21] Jer staze svih jasno leže pred očima Gospoda, i On bdije nad putevima svim!
[22] Bezbožnik postaje sužanj vlastitih nedjela, hvata se u užad grijehova svojih.
[23] On umire od razvrata, zbog oholosti svoje velike propada.