[1] Sine moj, jamčiš li bližnjem svome, obvežeš li mu se za tuđinca stiskom ruke,
[2] vežeš li se obećanjem usta svojih, i riječima jezika vlastitog,
[3] učini ovo: spasi se, jer izručio si se rukama njegovim! Otiđi i ničice pred njega padni, i salijeći ga molbama svojim.
[4] Očima svojim ne daj sna, ni drijema kapcima svojim!
[5] Spasi se od ruku njegovih poput gazele, poput ptice iz ruku ptičara!
[6] Idi mravu, lijenčino, motri staze njegove i opameti se.
[7] Premda nema vođe, nadzornika i vladara,
[8] ipak hljeb svoj sprema ljeti i u dane žetve skuplja hranu.
[9] Dokad li ćeš ležati, lijenčino? Kad ćeš ustati iz sna svoga?
[10] Malo spavati, malo drijemati, malo ruke u krilo polagati, odmora radi.
[11] Tako te siromaštvo stiže poput trkača i neimaština poput čovjeka naoružanog!
[12] Nevaljalac je i čovjek opak onaj što hodi u besjedama ispraznim
[13] koji pri tome okom namiguje, stopalima znake daje i prstom pokazuje.
[14] Opakost je u srcu njegovom, on zlo spletkari i razdor stalno zameće.
[15] Zato će propast njegova iznenada doći, razdrobljen će učas biti bez spasa.
[16] Ovih šest stvari Gospod prezire, i sedam ih je duši Njegovoj gađenje:
[17] oči ponosne, jezik lažljiv, ruke što krv nevinu prolijevaju,
[18] srce što zlo sniva, noge što zlu blude,
[19] svjedok naopak što laži zbori, i onaj što razdor među braću donosi.
[20] Sine moj, čuvaj upute oca svoga i ne odbacuj nauk majke!
[21] Čvrsto ih veži uz srce svoje, oko vrata ih dobro sveži.
[22] Kada ideš – neka te prate, kada prilegneš – neka te čuvaju, kada ustaješ – neka ti pripovijedaju!
[23] Jer uputa je svjetiljka, i zakon je svjetlo jedno; podučavanje i opomena su života staze,
[24] da te sačuvaju od žene zle, od jezika laskavog tuđinca.
[25] Ne priželjkuj u srcu ljepotu njenu, neka te ne zarobe pogledi njeni!
[26] Jer zbog žene razvratne stiže se štapu prosjačkom, i tuđa žena prijeti duši dragocjenoj.
[27] Zar neko vatru može u haljinama nositi, a da se odjeća ne zapali?
[28] Zar neko po žaru može hoditi, a da stopala ne opeče?
[29] Tako prolazi onaj što priđe ženi bližnjega svoga. Nekažnjen neće ostati koji god je dotakne!
[30] Ne prezire se lopov ako krade da život produži, jer ga glad mori.
[31] Ako li ga uhvate, mora sedmerostruko platiti i sve dati što u domu ima.
[32] Ali ko sa ženom čini brakolomstvo, čovjek je bez srca; vlastitu dušu u propast tjera.
[33] Muka i sramota će ga snaći, poniženje njegovo se ispraviti ne može;
[34] jer ljubomora čovjeka u srdžbu žarku zavodi i u danima osvete neće biti milosti;
[35] neće primiti otkupninu, najveći poklon ga smiriti neće.