[1] Istoga dana Isus izađe iz kuće te sjedne pored mora.
[2] K njemu nagrne puno svijeta, tako da je morao ući u lađicu. Sjeo je u nju, a narod je stajao na obali.
[3] Mnogo je govorio i upoređivao: „Neki je ratar sijao sjeme.
[4] Dok je sijao, dio sjemena padne na stazu, pa dođu ptice i pozobaju ga.
[5] Dio sjemena padne na kamenito tlo, gdje je zemlja plitka, pa zbog toga odmah nikne,
[6] ali kad je granulo sunce, izgori i osuši se, jer nije imalo duboka korijena.
[7] Dio sjemena padne u trnje, a ono poraste i uguši ga.
[8] Preostalo sjeme, napokon, padne na dobru zemlju i donese rod: jedno stostruk, drugo šezdeseterostruk, treće trideseterostruk.
[9] Ko ima uši, neka čuje!”
[10] Priđu mu učenici i upitaju ga: „Zašto drugima uvijek govoriš upoređujući?”
[11] On im odgovori: „Zato što je vama dato da razumijete tajne Nebeskoga carstva, a drugima nije.
[12] Onome ko ima, dat će se još više, i imat će u izobilju. A onome ko nema, oduzet će se i ono što ima.
[13] Govorim upoređujući zato što gledaju a ne vide, što slušaju a ne čuju, niti razumiju.
[14] Tako se na njima ispunjava Izaijino predskazanje koje glasi: Slušat ćete, ali nećete razumjeti; gledat ćete, ali nećete vidjeti.
[15] Jer su se srca ovih ljudi kamenila, uši njihove ogluhnule, a oči su zatvorili – tako njihove oči ne vide i njihove uši ne čuju, a srca im ne mogu razumjeti. Zato se ne mogu obratiti da ih izliječim.
[16] Blago vašim očima zato što vide i blago vašim ušima zato što čuju.
[17] Zaista vam kažem, mnogi su vjerovjesnici i pravednici željeli vidjeti to što vi gledate, ali nisu vidjeli; željeli su čuti to što vi slušate, ali nisu čuli.
[18] Stoga poslušajte poredbu o sijaču.
[19] Svakome ko čuje riječ o Carstvu a ne razumije je, dođe Zli i otme mu ono što mu je u srcu posijano. To je sjeme prosuto oko puta.
[20] Kamenito tlo su oni koji čuju Riječ i odmah je radosno prihvate,
[21] ali nemaju duboka korijena i nestalni su. Čim ih zbog Riječi snađe nevolja ili progonstvo, odaljuju se od vjere.
[22] U trnje bačeno sjeme su oni koji čuju Riječ ali je životne brige i zavodljivost bogatstva uguše, te ona ne donese roda.
[23] Sjeme zasijano u dobro tlo je onaj koji čuje Riječ i prima je, te ona donese rod – stostruk, šezdeseterostruk ili trideseterostruk.”
[24] Iznese im još jednu poredbu: „S Nebeskim je carstvom kao s čovjekom koji je u svoju njivu zasijao dobro sjeme.
[25] Ali dok se spavalo, došao je neprijatelj, te posijao među žito kukolj i otišao.
[26] Kad je usjev porastao i urodio klasom, pokazao se i kukolj.
[27] Domaćinu tada dođu njegove sluge i upitaju ga: Gospodaru, nisi li ti na svojoj njivi posijao dobro sjeme? Odakle kukolj?
[28] Neprijatelj je to učinio, odgovori on. Hoćemo li počupati kukolj?, upitaju sluge.
[29] Nemojte, reče im. Čupajući kukolj, mogli biste počupati i pšenicu.
[30] Pustite neka oboje raste do žetve. U vrijeme žetve reći ću žeteocima: Pokupite najprije kukolj i svežite ga u snopove da se spali, a žito mi spremite u žitnicu.”
[31] Iznese im još jednu poredbu: „Sa Carstvom nebeskim je kao s gorušicinim sjemenom koje neko posije na svojoj njivi.
[32] Ono je zaista sitnije od svakog sjemenja, ali izraste više od svake druge biljke u vrtu, razvije se u stablo, te se ptice nebeske dolaze gnijezditi u njegovim granama.”
[33] Zatim im iznese slijedeću poredbu: „Nebesko je carstvo poput kvasca. Žena ga pomiješa sa tri mjere brašna, a on ipak sve ukvasi.”
[34] Sve je ovo Isus govorio narodu upoređujući. Zapravo, bez poređenja ništa i nije govorio,
[35] da se ispuni ono što je rečeno po vjerovjesniku: Progovorit ću u poredbama; otkrit ću ono što je skriveno još od stvaranja svijeta.
[36] Isus otpusti narod i uđe u kuću. Učenici dođu njemu i zamole ga: „Objasni nam poredbu s kukoljem na njivi.”
[37] On nato odgovori: „Sijač dobroga sjemena je Sin Čovječiji.
[38] Njiva je svijet, a dobro sjeme su djeca Carstva. Kukolj su djeca zloga.
[39] Neprijatelj koji ga je posijao jeste Đavo; žetva je svršetak svijeta, a žeteoci su anđeli.
[40] Kao što se kukolj skuplja i spaljuje, tako će biti i na svršetku svijeta.
[41] Sin Čovječiji će poslati svoje anđele da iz Carstva izdvoje one koji navode na grijeh i sve bezakonike
[42] te će ih oni baciti u ognjenu peć. Tamo će biti plača i škripe zuba.
[43] Tada će pravednici u Carstvu svojega Oca zasjati poput sunca. Ko ima uši, neka čuje!”
[44] „S Nebeskim je carstvom kao s blagom skrivenim u polju. Kad ga pronađe, čovjek ga prikrije, pa sav radostan ode prodati sve što ima samo da kupi to polje.”
[45] „Isto tako, s Nebeskim je carstvom kao s trgovcem koji traga za lijepim biserima.
[46] Kad pronađe dragocjeni biser, ode prodati sve što ima i kupi ga.”
[47] „Nadalje, s Nebeskim je carstvom kao s mrežom koja, bačena u more, zahvati svakovrsne ribe.
[48] Kad se napuni, ribari je izvuku pa sjednu i pokupe dobru ribu u posude, a lošu izbace.
[49] Tako će biti i na svršetku svijeta. Izaći će anđeli, odvojit će zle od pravednika
[50] i baciti ih u ognjenu peć, gdje će biti plača i škripe zuba.
[51] Jeste li razumjeli?”, upita ih. „Jesmo”, odgovore.
[52] On nato reče: „Zato je svaki pismoznanac koji postane učenikom Nebeskoga carstva poput domaćina što iz svoje riznice iznosi i novo i staro.”
[53] Budući da je iznio sve te poredbe, Isus pođe odatle.
[54] Došao je u svoj zavičaj, pa je u tamošnjoj sinagogi tako poučavao da su ljudi zadivljeni pitali:
[55] „Odakle ovome tolika mudrost i takva čudesna moć? Zar on nije tesarov sin? Nije li mu majka Marija, a braća: Jakov, Josip, Simon i Juda?
[56] Nisu li mu i sve sestre ovdje među nama? Odakle mu onda sve to?”
[57] I sablaznili su se zbog njega. Tada im Isus reče: „Vjerovjesniku jedino u njegovu zavičaju i u domu njegovu ne ukazuju čast.”
[58] Zbog njihove nevjere tu nije učinio mnogo čudesa.