[1] A u prvi dan nedjeljni doðoše vrlo rano na grob, i donesoše mirise što pripraviše, i neke druge žene s njima;
[2] Ali naðoše kamen odvaljen od groba.
[3] I ušavši ne naðoše tijela Gospoda Isusa.
[4] I kad se one èuðahu tome, gle, dva èovjeka staše pred njima u sjajnijem haljinama;
[5] A kad se one uplašiše i oboriše lica k zemlji, rekoše im: što tražite živoga meðu mrtvima?
[6] Nije ovdje; nego ustade; opomenite se kako vam kaza kad bješe još u Galileji,
[7] Govoreæi da sin èovjeèij treba da se preda u ruke ljudi grješnika i da se razapne i treæi dan da ustane.
[8] I opomenuše se rijeèi njegovijeh.
[9] I vrativši se od groba javiše sve ovo jedanaestorici i svima ostalijem.
[10] A to bijaše Magdalina Marija i Jovana i Marija Jakovljeva i ostale s njima koje kazaše ovo apostolima.
[11] I njima se uèiniše njihove rijeèi kao laž, i ne vjerovaše im.
[12] A Petar ustavši otrèa ka grobu, i natkuèivši se vidje same haljine gdje leže, i otide èudeæi se u sebi šta bi.
[13] I gle, dvojica od njih iðahu u onaj dan u selo koje bijaše daleko od Jerusalima šeset potrkališta i zvaše se Emaus.
[14] A oni govorahu meðu sobom o svima ovijem dogaðajima.
[15] I kad se oni razgovarahu i zapitivahu jedan drugoga, i Isus približi se, i iðaše s njima.
[16] A oèi im se držahu da ga ne poznaše.
[17] A on im reèe: kakav je to razgovor koji imate meðu sobom iduæi, i što ste neveseli?
[18] A jedan po imenu Kleopa, odgovarajuæi reèe mu: zar si ti jedan od crkvara u Jerusalimu koji nijesi èuo šta je u njemu bilo ovijeh dana?
[19] I reèe im: šta? A oni mu rekoše: za Isusa Nazareæanina, koji bješe prorok, silan u djelu i u rijeèi pred Bogom i pred svijem narodom;
[20] Kako ga predadoše glavari sveštenièki i knezovi naši te se osudi na smrt, i razapeše ga?
[21] A mi se nadasmo da je on onaj koji æe izbaviti Izrailja; ali svrh svega toga ovo je danas treæi dan kako to bi.
[22] A uplašiše nas i žene neke od našijeh koje su bile rano na grobu,
[23] I ne našavši tijela njegova doðoše govoreæi da su im se anðeli javili koji su kazali da je on živ.
[24] I idoše jedni od našijeh na grob, i naðoše tako kao što i žene kazaše, ali njega ne vidješe.
[25] I on im reèe: o bezumni i sporoga srca za vjerovanje svega što govoriše proroci!
[26] Nije li to trebalo da Hristos pretrpi i da uðe u slavu svoju?
[27] I poèevši od Mojsija i od sviju proroka kazivaše im što je za njega u svemu pismu.
[28] I približiše se k selu u koje iðahu, i on èinjaše se da hoæe dalje da ide.
[29] I oni ga ustavljahu govoreæi: ostani s nama, jer je dan nagao, i blizu je noæ. I uðe s njima da noæi.
[30] I kad sjeðaše s njima za trpezom, uze hljeb i blagoslovivši prelomi ga i dade im.
[31] Tada se njima otvoriše oèi i poznaše ga. I njega nestade.
[32] I oni govorahu jedan drugome: ne goraše li naše srce u nama kad nam govoraše putem i kad nam kazivaše pismo?
[33] I ustavši onaj èas, vratiše se u Jerusalim, i naðoše u skupu jedanaestoricu i koji bijahu s njima,
[34] Koji govorahu: zaista ustade Gospod, i javi se Simonu.
[35] I oni kazaše što bi na putu, i kako ga poznaše kad prelomi hljeb.
[36] A kad oni ovo govorahu, i sam Isus stade meðu njima, i reèe im: mir vam.
[37] A oni se uplašiše, i poplašeni buduæi, mišljahu da vide duha.
[38] I reèe im: šta se plašite? I zašto takove misli ulaze u srca vaša?
[39] Vidite ruke moje i noge moje: ja sam glavom; opipajte me i vidite; jer duh tijela i kostiju nema kao što vidite da ja imam.
[40] I ovo rekavši pokaza im ruke i noge.
[41] A dok oni još ne vjerovahu od radosti i èuðahu se reèe im: imate li ovdje što za jelo?
[42] A oni mu daše komad ribe peèene, i meda u satu.
[43] I uzevši izjede pred njima.
[44] I reèe im: ovo su rijeèi koje sam vam govorio još dok sam bio s vama, da sve treba da se svrši što je za mene napisano u zakonu Mojsijevu i u prorocima i u psalmima.
[45] Tada im otvori um da razumiju pismo.
[46] I reèe im: tako je pisano, i tako je trebalo da Hristos postrada i da ustane iz mrtvijeh treæi dan;
[47] I da se propovijeda pokajanje u ime njegovo i oproštenje grijeha po svijem narodima poèevši od Jerusalima.
[48] A vi ste svjedoci ovome.
[49] I gle, ja æu poslati obeæanje oca svojega na vas; a vi sjedite u gradu Jerusalimskome dok se ne obuèete u silu s visine.
[50] I izvede ih napolje do Vitanije, i podignuvši ruke svoje blagoslovi ih.
[51] I kad ih blagosiljaše, otstupi od njih, i uznošaše se na nebo.
[52] I oni mu se pokloniše, i vratiše se u Jerusalim s velikom radošæu.
[53] I bijahu jednako u crkvi hvaleæi i blagosiljajuæi Boga. Amin.