[1] I dogodi mu se da doðe u subotu u kuæu jednoga kneza farisejskoga da jede hljeb; i oni motrahu na njega.
[2] I gle, bješe pred njim nekakav èovjek na kome bješe debela bolest.
[3] I odgovarajuæi Isus reèe zakonicima i farisejima govoreæi: je li slobodno u subotu iscjeljivati?
[4] A oni oæutješe. I dohvativši ga se iscijeli ga i otpusti.
[5] I odgovarajuæi reèe im: koji od vas ne bi svojega magarca ili vola da mu padne u bunar odmah izvadio u dan subotni?
[6] I ne mogoše mu odgovoriti na to.
[7] A gostima kaza prièu, kad opazi kako izbirahu zaèelja, i reèe im:
[8] Kad te ko pozove na svadbu, ne sjedaj u zaèelje, da ne bude meðu gostima ko stariji od tebe;
[9] I da ne bi došao onaj koji je pozvao tebe i njega, i rekao ti: podaj mjesto ovome: i onda æeš sa stidom sjesti na niže mjesto.
[10] Nego kad te ko pozove, došavši sjedi na pošljednje mjesto, da ti reèe kad doðe onaj koji te pozva: prijatelju! pomakni se više; tada æe tebi biti èast pred onima koji sjede s tobom za trpezom.
[11] Jer svaki koji se podiže, poniziæe se; a koji se ponižuje, podignuæe se.
[12] A i onome što ih je pozvao reèe: kad daješ objed ili veèeru, ne zovi prijatelja svojijeh, ni braæe svoje, ni roðaka svojijeh, ni susjeda bogatijeh, da ne bi i oni tebe kad pozvali i vratili ti;
[13] Nego kad èiniš gozbu, zovi siromahe, kljaste, hrome, slijepe;
[14] I blago æe ti biti što ti oni ne mogu vratiti; nego æe ti se vratiti o vaskrseniju pravednijeh.
[15] A kad èu to neki od onijeh što sjeðahu s njim za trpezom reèe mu: blago onome koji jede hljeba u carstvu Božijemu!
[16] A on mu reèe: jedan èovjek zgotovi veliku veèeru, i pozva mnoge;
[17] I kad bi vrijeme veèeri, posla slugu svojega da kaže zvanima: hajdete, jer je veæ sve gotovo.
[18] I poèeše se izgovarati svi redom; prvi mu reèe: kupih njivu, i valja mi iæi da je vidim; molim te izgovori me.
[19] I drugi reèe: kupih pet jarmova volova, i idem da ih ogledam; molim te, izgovori me.
[20] I treæi reèe: oženih se, i zato ne mogu doæi.
[21] I došavši sluga taj kaza ovo gospodaru svome. Tada se rasrdi domaæin i reèe sluzi svome: idi brzo na raskršæa i ulice gradske, i dovedi amo siromahe, i kljaste, i bogaljaste, i slijepe.
[22] I reèe sluga: gospodaru, uèinio sam kako si zapovjedio, i još mjesta ima.
[23] I reèe gospodar sluzi: iziði na putove i meðu ograde, te natjeraj da doðu da mi se napuni kuæa.
[24] Jer vam kažem da nijedan od onijeh zvanijeh ljudi neæe okusiti moje veèere. Jer je mnogo zvanijeh, ali je malo izbranijeh.
[25] Iðaše pak s njim mnoštvo naroda, i obazrevši se reèe im:
[26] Ako ko doðe k meni a ne mrzi na svojega oca, i na mater, i na ženu, i na djecu, i na braæu, i na sestre i na samu dušu svoju, ne može biti moj uèenik.
[27] I ko ne nosi krsta svojega i za mnom ne ide, ne može biti moj uèenik.
[28] I koji od vas kad hoæe da zida kulu ne sjede najprije i ne proraèuni šta æe ga stati, da vidi ima li da može dovršiti?
[29] Da ne bi, kad postavi temelj i ne uzmože dovršiti, svi koji gledaju stali mu se rugati
[30] Govoreæi: ovaj èovjek poèe zidati, i ne može da dovrši.
[31] Ili koji car kad poðe s vojskom da se pobije s drugijem carem ne sjede najprije i ne drži vijeæu može li s deset hiljada sresti onoga što ide na njega sa dvadeset hiljada?
[32] Ako li ne može, a on pošlje poslanike dok je onaj još daleko i moli da se pomire.
[33] Tako dakle svaki od vas koji se ne odreèe svega što ima ne može biti moj uèenik.
[34] So je dobra, ali ako so obljutavi, èim æe se osoliti?
[35] Niti je potrebna u zemlju ni u gnoj; nego je prospu napolje. Ko ima uši da èuje neka èuje.