[1] A uèenicima svojijem govoraše: bijaše jedan èovjek bogat koji imaše pristava, i toga oblagaše kod njega da mu prosipa imanje.
[2] I dozvavši ga reèe mu: šta ovo ja èujem za tebe? Daj raèun kako si kuæio kuæu: jer više ne možeš kuæom upravljati.
[3] A pristav od kuæe reèe u sebi: šta æu èiniti? gospodar moj uzima od mene upravljanje kuæe: kopati ne mogu, prositi stidim se.
[4] Znam šta æu èiniti da bi me primili u kuæe svoje kad mi se oduzme upravljanje kuæe.
[5] I dozvavši redom dužnike gospodara svojega reèe prvome: koliko si dužan gospodaru mojemu?
[6] A on reèe: sto oka ulja. I reèe mu: uzmi pismo svoje i sjedi brzo te napiši pedeset.
[7] A potom reèe drugome: a ti koliko si dužan? A on reèe: sto oka pšenice. I reèe mu: uzmi pismo svoje i napiši osamdeset.
[8] I pohvali gospodar nevjernoga pristava što mudro uèini; jer su sinovi ovoga vijeka mudriji od sinova vidjela u svojemu naraštaju.
[9] I ja vama kažem: naèinite sebi prijatelje nepravednijem bogatstvom, da bi vas kad osiromašite primili u vjeène kuæe.
[10] Koji je vjeran u malom i u mnogom je vjeran; a ko je nevjeran u malom i u mnogom je nevjeran.
[11] Ako dakle u nepravednom bogatstvu vjerni ne biste, ko æe vam u istinom vjerovati?
[12] I ako u tuðem ne biste vjerni, ko æe vam dati vaše?
[13] Nikakav pak sluga ne može dva gospodara služiti; jer ili æe na jednoga mrziti a drugoga ljubiti, ili æe jednome voljeti a za drugoga ne mariti. Ne možete služiti Bogu i bogatstvu.
[14] A ovo sve slušahu i fariseji, koji bijahu srebroljupci, i rugahu mu se.
[15] I reèe im: vi ste oni koji se gradite pravedni pred ljudima; ali Bog zna srca vaša; jer što je u ljudi visoko ono je mrzost pred Bogom.
[16] Zakon i proroci su do Jovana; otsele se carstvo Božije propovijeda jevanðeljem, i svaki navaljuje da uðe u njega.
[17] Lašnje je pak nebu i zemlji proæi negoli jednoj titli iz zakona propasti.
[18] Svaki koji pušta ženu svoju i uzima drugu, preljubu èini; i koji se ženi puštenicom, preljubu èini.
[19] Èovjek neki pak bješe bogat, koji se oblaèaše u skerlet i u svilu, i življaše svaki dan gospodski i veseljaše se.
[20] A bijaše jedan siromah, po imenu Lazar, koji ležaše pred njegovijem vratima gnojav,
[21] I željaše da se nasiti mrvama koje padahu s trpeze bogatoga; još i psi dolažahu i lizahu gnoj njegov.
[22] A kad umrije siromah, odnesoše ga anðeli u naruèje Avraamovo; a umrije i bogati, i zakopaše ga.
[23] I u paklu kad bješe u mukama podiže oèi svoje i ugleda izdaleka Avraama i Lazara u naruèju njegovu,
[24] I povikavši reèe: oèe Avraame! smiluj se na me i pošlji mi Lazara neka umoèi u vodu vrh od prsta svojega, i da mi rashladi jezik; jer se muèim u ovome plamenu.
[25] A Avraam reèe: sinko! opomeni se da si ti primio dobra svoja u životu svome, i Lazar opet zla; a sad se on tješi, a ti se muèiš.
[26] I preko svega toga postavljena je meðu nama i vama velika propast, da oni koji bi htjeli odovud k vama prijeæi, ne mogu, niti oni otuda k nama da prelaze.
[27] Tada reèe: molim te dakle, oèe, da ga pošalješ kuæi oca mojega,
[28] Jer imam pet braæe: neka im posvjedoèi da ne bi i oni došli na ovo mjesto muèenja.
[29] Reèe mu Avraam: oni imaju Mojsija i proroke, neka njih slušaju.
[30] A on reèe: ne, oèe Avraame! nego ako im doðe ko iz mrtvijeh pokajaæe se.
[31] A Avraam mu reèe: ako ne slušaju Mojsija i proroka, da ko i iz mrtvijeh ustane neæe vjerovati.