[1] U to se vrijeme opet okupi puno svijeta, a nije se imalo šta jesti. Isus pozove učenike i rekne im:
[2] „Žao mi je tih ljudi. Već su tri dana ovdje sa mnom i nemaju više šta jesti.
[3] Ako ih pošaljem gladne kućama, malaksat će na putu. Neki su došli izdaleka.”
[4] „Pa kako da im u ovoj pustoši nabavimo hrane?”, pitaju učenici.
[5] „Koliko hljebova imate?”, upita ih Isus. „Sedam”, odgovore
[6] Nato on reče narodu da posjeda po zemlji. Zatim uzme sedam hljebova, zahvali, razlomi ih i dadne svojim učenicima da posluže. A učenici ih podijele narodu.
[7] Nađe se i nekoliko ribica. Isus ih blagoslovi a zatim dade da i njih podijele.
[8] Svi se nasitiše, a potom pokupiše sedam košara preostalih komadića.
[9] Tu je bilo oko četiri hiljade ljudi. On ih pusti kući.
[10] Odmah zatim uđe s učenicima u lađicu i doplovi u okolinu Dalmanute.
[11] I dođu farizeji da s njime raspravljaju. Tražili su od njega da im pokaže znak s neba da bi ga iskušali.
[12] Kad je to čuo, on uzdahnu i reče: „Zašto ovaj naraštaj traži znak? Zaista vam kažem, ovome se naraštaju neće dati znak.”
[13] Zatim se vrati u lađicu, ostavi ih i otplovi na drugu obalu.
[14] Učenici su zaboravili ponijeti hljeba. U lađici su imali samo jedan hljeb.
[15] Isus ih opomene: „Čuvajte se farizejskoga kvasca i kvasca Herodova.”
[16] „Nemamo hljeba”, govorili su međusobno.
[17] Isus je čuo o čemu govore. Zato reče: „Zašto govorite o tome da nemate hljeba? Zar još niste razumjeli, zar ne shvaćate? Zar su vam srca otvrdnula?
[18] Imate oči, a ne vidite! Imate uši, a ne čujete! Zar se ne sjećate?
[19] A onih pet hiljada ljudi koje sam nahranio razlomivši pet hljebova? Koliko ste punih košara ostataka skupili?” „Dvanaest”, odgovore.
[20] „A koliko je košara preostalo od sedam hljebova na četiri hiljade ljudi?” „Sedam”, rekoše.
[21] „Pa zar još ne razumijete?”, upita ih.
[22] Kad stigoše u Betsaidu, dovedoše mu slijepca i zamoliše ga da ga dotakne.
[23] Isus uzme slijepca za ruku i povede ga izvan sela, pljune mu u oči a onda na njih stavi ruke. „Vidiš li šta?”, upita ga.
[24] Čovjek podiže pogled. „Vidim ljude”, reče, „ali nejasno, poput stabala koja hodaju!”
[25] Tada mu Isus ponovo stavi ruke na oči i čovjeku se potpuno vrati vid, tako da je vidio sasvim jasno.
[26] Isus ga pošalje kući. „Ne ulazi u selo”, reče mu.
[27] Isus i njegovi učenici krenu u sela Filipove Cezareje. On ih putem upita: „Šta govore ljudi, ko sam ja?”
[28] „Neki misle da si Ivan Potapatelj”, odgovore učenici, „drugi kažu da si Ilija, a neki da si jedan od vjerovjesnika.”
[29] On ih upita: „A za koga me vi smatrate?” Kefa odgovori: „Ti si Mesija – Pomazanik Božiji!”
[30] Isus im zabrani da ikome o njemu govore.
[31] Zatim im počne objašnjavati kako će Sin Čovječiji morati mnogo propatiti od starješina, svećeničkih poglavara i pismoznanaca, koji će ga odbaciti, te da će biti ubijen i poslije tri dana oživjeti.
[32] Govorio im je o tome sasvim otvoreno. Kefa ga tada povede ustranu i stane od toga odvraćati.
[33] Isus se okrenu, pogleda učenike, pa strogo ukori Kefu: „Odstupi od mene, Đavole! Tvoje misli nisu Božije, nego razmišljaš kao čovjek!”
[34] Tada pozove učenike i narod. „Ako ko od vas želi biti mojim sljedbenikom”, reče im, „mora se odreći samog sebe, uzeti svoj krst i slijediti me.
[35] Nastojite li spasiti svoj život, izgubit ćete ga. A ko izgubi svoj život zbog mene i Radosne vijesti, spasit će ga.
[36] Kakva korist da čovjek stekne i sav svijet ako izgubi svoj život!
[37] Šta može čovjek dati u zamjenu za svoj život?
[38] Ko se postidi mene i mojih riječi pred ovim preljubničkim i grešnim svijetom, njega će se i Sin Čovječiji postidjeti kada dođe u slavi svojega Oca, sa svetim anđelima.”