[1] Isus ode odatle i vrati se s učenicima u svoj zavičaj.
[2] Naredne subote ode u sinagogu i počne poučavati. Mnogi ljudi su se divili i govorili: „Odakle mu ta mudrost i moć kojom čini takva čudesa?
[3] Nije li on tesar, Marijin sin, a Jakovljev, Josipov, Judin i Simonov brat? Nisu li mu sestre tu među nama?” Tako on za njih postane kamenom spoticanja.
[4] Isus im reče: „Ljudi jedino u zavičaju, među rodbinom i u kući ne iskazuju časti vjerovjesniku.”
[5] Zbog njihove nevjere nije tu mogao učiniti nikakva čuda, osim što je izliječio nekoliko bolesnih položivši na njih ruke.
[6] Čudio se njihovoj nevjeri. Išao je po selima i poučavao.
[7] Pozvao je k sebi Dvanaestericu poslanika. Po dvojicu ih stade slati dajući im vlast nad nečastivim duhovima.
[8] Naredio im je da na put ne nose ništa osim štapa – ni hljeba, ni torbe, ni bakrena novca u pojasu,
[9] samo da obuju sandale, i da ne nose duplu odjeću.
[10] Rekao je: „Kad dođete u neko mjesto, stanujte u jednoj kući dok ne odete iz toga mjesta.
[11] Ako vas u nekom mjestu ne prihvate ili ne poslušaju, stresite i prašinu s nogu kad odlazite, njima za svjedočanstvo.”
[12] Tako su učenici otišli i objavljivali obraćenje.
[13] Mnoge su zloduhe istjerivali i mnoge bolesne mazali uljem i liječili ih.
[14] Čuo je to i car Herod, jer je Isusovo ime svima postalo dobro poznato. Neki su govorili: „To je oživio Ivan, onaj što je potapao, pa sad u njemu djeluju čudesne sile.”
[15] Drugi su pak govorili da je to Ilija. Treći su tvrdili da je on vjerovjesnik poput onih iz prošlosti.
[16] Herod nato reče: „To je Ivan kome sam ja odrubio glavu. Oživio je!”
[17] Herod je, naime, naredio da Ivana okuju u lance i bace u tamnicu zbog Herodijade, žene Herodova brata Filipa.
[18] Herod ju je uzeo za ženu, a Ivan ga je opominjao: „Nije ti dopušteno imati ženu svoga brata.”
[19] Herodijada je zato zamrzila Ivana i htjela ga je ubiti, ali to nije mogla učiniti
[20] jer se Herod bojao Ivana. Znao je da je svet i pravedan čovjek i zato ga je štitio. Iako bi se uvijek uznemirio kad bi ga čuo, Herod ga je rado slušao.
[21] Ali se ukaza povoljna prilika. Herodu bio rođendan, te on priredi gozbu za svoje dvorane, starješine i najuglednije građane Galileje.
[22] Herodijadina kći je plesala za Heroda i njegove goste, i svima se svidjela. „Traži od mene šta ti drago i dat ću ti”, reče car djevojci.
[23] „Pa bila to i polovica mojega carstva, dat ću ti šta zatražiš”, zakle joj se.
[24] Djevojka izađe i upita majku: „Šta da tražim?”, a ona odgovori: „Traži glavu Ivana Potapatelja!”
[25] Djevojka požuri natrag caru, te mu reče: „Hoću da mi daš glavu Ivana Potapatelja na pladnju, i to odmah!”
[26] Car se ožalosti, ali ne htjede je odbiti zbog zakletve izrečene pred gostima.
[27] Odmah naredi krvniku da donese Ivanovu glavu. On ode u tamnicu, odrubi Ivanu glavu
[28] te je na pladnju dade djevojci, a ona majci.
[29] Kad su za to saznali Ivanovi učenici, oni dođu, uzmu njegovo tijelo i polože ga u grob.
[30] Poslanici se vrate Isusu i obavijeste ga o svemu što su radili i što su poučavali.
[31] Isus im predloži: „Sklonimo se malo na osamu da se odmorimo.” Jer je dolazilo i odlazilo toliko ljudi da nisu imali vremena ni jesti.
[32] Otisnu se tako lađom prema mirnijemu mjestu.
[33] Ipak, ljudi su vidjeli kako odlaze, pa su iz mnogih mjesta potrčali obalom i stigli prije njih.
[34] Kad je Isus izašao iz lađe, vidje puno ljudi. Sažalio se nad njima, jer su bili kao ovce bez pastira, pa ih je dugo poučavao.
[35] Kad je dan odmakao, priđoše mu njegovi učenici i kazaše: „Ovo je pusto mjesto, a već je kasno.
[36] Pusti ljude da mogu otići do okolnih sela i zaseoka da kupe sebi nešto za jelo.”
[37] „Vi ih nahranite!”, reče im Isus. „Da idemo i kupimo hljeba za dvjesta denara, i da im damo jesti?”, upitaju.
[38] „Idite i pogledajte koliko hljeba imate”, reče im Isus. Vrate se i kažu da imaju pet hljebova i dvije ribe.
[39] Isus im naredi da ih sve posjedaju u grupama po zelenoj travi.
[40] Posjedali su u grupama od stotinu i od pedeset ljudi.
[41] Isus uzme pet hljebova i dvije ribe, pogleda u nebo i blagoslovi hranu, te razlomi hljebove. Dade ih zatim učenicima da podijele ljudima. Također podijeli i one dvije ribe.
[42] Svi su jeli dok se nisu nasitili,
[43] i još pokupe, poslije, punih dvanaest košara preostalih komada, te ostatak ribe.
[44] A jelo je pet hiljada muškaraca.
[45] Odmah nakon toga Isus natjera učenike da se vrate u lađicu i da se otisnu prema drugoj obali, ka Betsaidi, dok on otprati narod.
[46] Nakon što se rastao s ljudima, otišao je u goru da se moli.
[47] Bila je noć, učenici su bili u lađici nasred jezera, a on sâm na kopnu.
[48] Opazi da jedva veslaju, boreći se s vjetrom iz suprotnog pravca, te oko četvrte noćne straže krene prema njima hodajući po vodi. Htio ih je mimoići,
[49] ali kad ga ugledaju kako hoda po vodi, poviču od straha misleći da je sablast.
[50] Svi su ga vidjeli i prestravili se. Ali on im odmah reče: „Samo hrabro! Ja sam! Ne bojte se!”
[51] Tada se popne u lađicu i vjetar prestane. Učenike je zaprepastilo to što su vidjeli.
[52] Još nisu shvaćali događaj s hljebovima, jer su im srca bila tvrda.
[53] Preplove jezero i stignu u Genezaret, gdje pristanu.
[54] Kad su izašli iz lađe, ljudi ga odmah prepoznaju
[55] i rastrče se po cijelome kraju. Počnu mu donositi bolesne na nosilima gdje god bi čuli da se nalazi.
[56] I u koji god bi grad, selo ili zaselak ušao, spuštali bi bolesne na trgove i ulice, i molili ga da im dopusti da dotaknu barem i njegov skut, i ozdraviše svi koji ga dotakoše.