[1] Isus opet počne poučavati kraj jezera. K njemu nagrne toliko ljudi da je ušao u lađicu na jezeru i sjeo u nju, a sav je narod ostao na obali.
[2] Zatim stane poredbama poučavati ljude:
[3] „Slušajte! Jedan je ratar sijao sjeme.
[4] Dok ga je sijao, nešto sjemena padne na put. Dođu ptice i pozobaju ga.
[5] Dio sjemena padne na kamenito tlo, gdje je zemlja bila plitka. Ono odmah nikne, jer nije bilo u dubokom tlu,
[6] ali ubrzo i usahne, kad je ugrijalo sunce, i osuši se, jer nije imalo korijena.
[7] Dio sjemena padne među trnje koje naraste i uguši ga, tako da nije donijelo roda.
[8] Ali dio sjemena padne i u plodnu zemlju, iznikne, izraste i donese trideseterostruk, šezdeseterostruk i stostruk rod.
[9] Ko ima uši, neka čuje!”
[10] Kad je Isus poslije ostao sâm s Dvanaestericom i s drugima koji su ga slijedili, pitali su ga o značenju te poredbe.
[11] On im odgovori: „Vama je dopušteno razumjeti tajnu o Božijem carstvu. A onima, koji su napolju, sve dolazi u poredbama:
[12] Gledat će Moja djela, ali neće vidjeti. Slušat će Moje riječi, ali ih neće razumjeti. Da se ne obrate pa da im bude oprošteno.
[13] Ako ne možete razumjeti ovu poredbu, kako ćete uopće razumjeti poredbe?
[14] Sijač sije Riječ.
[15] Sjeme oko puta jesu oni koji čuju Riječ, ali odmah dođe Đavo i odnese je.
[16] Kamenito tlo su oni koji čuju Riječ i radosno je prihvate,
[17] ali nemaju dubokoga korijena i nestalni su. Dođu li nevolje ili progonstvo zbog Riječi, odmah popuste.
[18] Trnovito tlo su oni koji čuju Riječ i prihvate je,
[19] ali teške brige ovoga svijeta, varljivo bogatstvo i požuda za svačim brzo uguše Riječ i ona ostane bez roda.
[20] Dobro tlo su oni koji čuju Riječ, prime je i donose rod – trideseterostruk, šezdeseterostruk, stostruk.”
[21] Zatim im reče: „Stavljate li svjetiljku pod posudu, ili pod krevet? Nipošto! Stavljate je na postolje.
[22] Ništa se neće sakriti a da se neće otkriti; sve što je tajno izaći će na javu.
[23] Ko ima uši, neka čuje!
[24] Pazite šta slušate! Mjerom kojom mjerite, mjerit će vam se. I nadodat će vam se.
[25] Onome ko ima, dat će se, a onome ko nema oduzet će se i ono što ima.”
[26] Isus nastavi: „Božije carstvo je poput čovjeka koji baci sjeme u zemlju.
[27] Lijegao je noću i ustajao danju, a sjeme je niknulo i izraslo a da on to nije ni znao.
[28] Zemlja sama od sebe donese rod: najprije izraste stabljika, zatim klas, pa se on popuni zrelim zrnima.
[29] Čim rod sazri, dođe ratar i požanje ga srpom u vrijeme žetve.”
[30] Isus upita: „Kako da vam još opišem Božije carstvo? S čime da ga uporedim?
[31] Ono je poput gorušicina zrna, sitnijeg od svakog sjemena koje se sije u zemlju.
[32] Ali kad se posije, izraste veće od svakog povrća, s velikim granama u čijoj se sjeni mogu gnijezditi ptice nebeske.”
[33] Mnogim takvim poredbama poučavao ih je Riječi, onako kako su mogli shvatiti.
[34] Javno je poučavao samo upoređujući, a nasamo je svojim učenicima sve tumačio.
[35] Uvečer Isus reče učenicima: „Prijeđimo na drugu obalu.”
[36] Oni pustiše narod i povezoše ga u lađici u kojoj je bio. Pratile su ih i druge lađice.
[37] Odjednom se podiže jaka oluja. Valovi počnu zapljuskivati lađicu tako da su je gotovo napunili vodom.
[38] Isus je spavao na krmi s glavom na jastuku. Probude ga vičući: „Učitelju! Zar ti uopće ne mariš što ćemo izginuti?”
[39] Isus se probudi, zaprijeti vjetru i reče moru: „Utišaj se! Umukni!” Vjetar prestane i nastane velika tišina.
[40] Zatim upita učenike: „Što ste kukavice? Kako još uvijek nemate vjere?”
[41] Oni bijahu jako uplašeni. Pitali su jedan drugoga: „Pa ko je on da mu se čak i vjetar i more pokoravaju?”