[1] Kad se približiše Jerusalemu, izađu na Maslinsku goru, te dođu do mjesta Betfage i Betanije. Isus pošalje dvojicu učenika.
[2] „Idite u selo što je pred vama”, reče im, „i čim uđete, vidjet ćete privezano magare koje još niko nije jahao. Odvežite ga i dovedite ovamo.
[3] Upita li vas ko: Šta to radite?, recite samo: Treba Gospodu. Brzo će ga vratiti.”
[4] Oni odu i nađu magare svezano na ulici, kraj vrata jedne kuće, te ga odvežu.
[5] Neki, koji su stajali u blizini, upitaju: „Zašto ste odvezali magare?”
[6] Oni im odgovore kako ih je Isus poslao, te ih ljudi ostave na miru.
[7] Dovedu magare Isusu, prebace preko njega svoje ogrtače, te ga on uzjaše.
[8] Mnogi prostru po drumu svoje ogrtače, a neki opet zeleno granje koje su nabrali u polju.
[9] I pred njim i iza njega išlo je mnoštvo i klicalo: Hosana! Blagoslovljen Onaj koji dolazi u ime Gospodnje!
[10] Blagoslovljeno Carstvo koje dolazi, Carstvo našega oca Davida! Hosana na visini!
[11] Tako uđe u Jerusalem, u Hram. Pažljivo razgleda sve, pa kako je već bilo kasno, ode s Dvanaestericom u Betaniju.
[12] Sutradan krenu iz Betanije, a Isus ogladni.
[13] Izdaleka ugleda razlistalu smokvu pa joj se primače da vidi ima li šta na njoj. Ali nije bilo ničega osim lišća, jer još nije bilo vrijeme smokvama.
[14] Isus reče stablu: „Nikada više niko s tebe roda ne jeo!” Čuli su to i učenici.
[15] Kad su stigli u Jerusalem, on ode u Hram i počne tjerati iz njega sve koji su prodavali i kupovali, prevrne stolove mjenjačima novca i klupe trgovcima golubova.
[16] Nikome ne dopusti da išta pronese kroz Hram.
[17] Pouči ih: „Pisano je: Moj dom neka bude Dom molitve za sve narode, a vi ste ga pretvorili u razbojničku pećinu.”
[18] Kad su to čuli svećenički poglavari i pismoznanci, počnu smišljati kako da ga ubiju. Bojali su ga se, jer je narod bio oduševljen njegovim učenjem.
[19] Uvečer bi izlazili iz grada.
[20] Prolazeći ujutro, opaze da se smokva iz korijena osušila.
[21] Kefa se sjeti i uzvikne: „Učitelju, pogledaj! Smokva koju si prokleo osušila se!”
[22] „Imajte vjeru u Boga!”, odgovori im Isus.
[23] „Zaista vam kažem, kada bi ko rekao ovoj planini: Digni se i skoči u more i pritom ne bi posumnjao u srcu, nego vjerovao da će se to i dogoditi, bilo bi mu tako.
[24] Zato vam kažem: šta god da u molitvi tražite, vjerujte da ste to već primili, pa ćete i dobiti.
[25] Ali kad god ustanete moliti, najprije oprostite ako šta imate protiv koga.
[26] Tada će i vama nebeski Otac oprostiti vaše grijehe.”
[27] Stignu opet u Jerusalem. Dok je Isus prolazio Hramom, pristupe mu svećenički poglavari, pismoznanci i starješine
[28] te ga upitaju: „Ko ti je dao pravo da to činiš? Ko te je ovlastio za to?”
[29] Isus im odgovori: „Reći ću vam ko mi je dao vlast, ako najprije vi meni odgovorite:
[30] Je li Ivanovo potapanje bilo s Neba ili od ljudi? Odgovorite mi!”
[31] Oni počnu umovati među sobom: „Ako kažemo da je s Neba, pitat će nas zašto mu onda nismo vjerovali.
[32] A kažemo li da je od ljudi?” Bojali su se, jer su Ivana svi smatrali za pravog vjerovjesnika.
[33] Zato Isusu odgovore: „Ne znamo!” A Isus im reče: „Onda ni ja vama neću reći otkuda mi vlast da ovo činim!”