[1] I desi se da Šaula o ovome jave, kada se vratio iz potjere za Filistejcima, ovim riječima: „Gle, David je u pustinji En-gedi!”
[2] I Šaul sa sobom povede tri hiljade izabranih boraca iz cijelog Izraela, i krene tražiti Davida i njegove ljude pred Jarčevom stijenom.
[3] A kad je usput stigao do ovčijih torova naiđe na pećinu; i Šaul uđe u nju da obavi nuždu. No David i njegovi ljudi su sjedili u drugom kraju pećine.
[4] Tad rekoše Davidu: „Gle, došao je dan za koji ti je Gospod govorio: ‘Gle, tvoga neprijatelja ću predati u tvoje ruke, da činiš sa njim što ti je volja!’” I David ustane, pa iz prikrajka odsječe skut Šaulova plašta.
[5] Ali poslije Davida obuzme grižnja savjesti što je odsjekao skut Šaulovog plašta,
[6] i on se obrati svojim ljudima: „Neka Gospod dopusti da to ostane daleko od mene da činim takvu stvar, da dignem ruku na svoga gospodara, pomazanika Gospodnjeg; jer njega je Gospod pomazao!”
[7] A David je ovim riječima zauzdavao svoje ljude i nije im dopuštao da se dignu protiv Šaula. A Šaul izađe iz pećine i krene svojim putem.
[8] Zatim David krene, izađe iz pećine i vikne Šaulu: „Gospodaru i kralju!” Tad Šaul pogleda iza sebe, a David se pokloni licem ka zemlji.
[9] I David nastavi govoriti: „Zašto slušaš besjede onih koji vele: ‘Gle, David ti misli zlo?’
[10] Pogledaj, danas vidiš svojim očima da te Gospod predao u moje ruke u pećini; i govorili su mi da te trebam ubiti, ali sam se sažalio, jer sam kazao: ‘Neću dizati ruku na moga gospodara; jer je Gospodnji pomazanik!’
[11] A evo oče, pogledaj ovaj skut tvoga plašta u mojoj ruci! Vidi da nema nikakvog zla u mojim rukama i da nema grijeha, budući da sam samo odsjekao skut tvoga plašta i da te nisam ubio; nisam se o tebe ogriješio – a ti me uhodiš da bi me ubio!
[12] Neka nam Gospod sudi, i neka me Gospod osveti na tebi, ali moja ruka se na tebe neće podići!
[13] Kako kaže po stara poslovica: ‘Bezbožnik je izvor bezbožništva!’ No, moja ruka neće težiti protiv tebe.
[14] Koga progoniš kralju Izraela? Koga pratiš? Mrtvog psa! Buhu!
[15] Gospod će suditi među nama, i neka se ravna po tome, neka vodi moju parnicu, neka mi dâ pravo pred tvojom rukom!”
[16] I desilo se, kada je David završio sa besjedom koju je uputio Šaulu, da Šaul odgovori: „Nije li to tvoj glas Davide, sine?” I Šaul počne jecati i plakati,
[17] a potom reče: „Pravedniji si od mene, jer si dobrim vraćao, a ja sam uzvraćao zlom!
[18] I danas si dokazao da si mi učinio dobro, jer me Gospod doveo u tvoje ruke, a ti me ipak nisi ubio.
[19] A kako bi neko mogao pronaći svoga neprijatelja i dopustiti da on mirno ode svojim putem? Neka ti Gospod uzvrati dobrotom za ovo što si danas učinio!
[20] I gle, sigurno znam da ćeš postati kralj i da će kraljevstvo Izrael opstati u tvojoj ruci.
[21] Zato mi se sada zakuni u Gospodnje ime da nećeš iskorijeniti moje potomke i da nećeš izbrisati moje ime iz doma mojih otaca!”
[22] I David se zakune Šaulu. Tad Šaul ode kući, a David i njegovi ljudi se popnu na gorsku tvrđavu.