[1] U Ramataim-Sofimu bijaše čovjek koji se zvao Elkana, porijeklom sa gorja Efrajim, bio je Jerokamov sin, koji bijaše sin Elihua, kojeg rodi Tohus, a njega je začeo Suf.
[2] Imao je dvije žene, jedna se zvala Hana, a druga Penina. Penina je imala djecu, a Hana bijaše nerotkinja.
[3] No, ovaj čovjek se svake godine uspinjao iz svoga grada u Šilo, kako bi se molio Gospodu nad vojskama i da bi mu prinosio žrtve. A tamo bijahu Hofni i Pinhas, sinovi Elisa, Gospodnji svećenici.
[4] A onoga dana kad je žrtvovao, Elkana dâ svojoj ženi Penini, i svim svojim sinovima i kćerima, dio prinosa.
[5] No, Hani je dao dvaput više, jer ju je volio; ali Gospod je učini nerotkinjom.
[6] A suparnica ju je dražila i vrijeđala svojim besjedama, da ju ožalosti zbog toga što joj Gospod ne dade poroda.
[7] I tako je bivalo iz godine u godinu; njena bi je suparnica, kad god bi otišla ka Gospodnjem domu, toliko vrijeđala da je ona samo plakala i nije mogla jesti.
[8] Ali Elkana, njen muž, tada je upita: „Hana, zašto plačeš? Zašto ne jedeš? Zašto ti je srce tako potišteno? Zar ti ja ne vrijedim više nego deset sinova?”
[9] A jednoga dana Hana ustane, nakon što je jela i pila u Šilu. Eli, svećenik, je baš tada sjedio na svojoj stolici kraj dovratnika Gospodnjeg hrama.
[10] Ona se, sva potištena, molila Gospodu gorko plačući.
[11] Tad se zakune govoreći: „Gospode nad vojskama, ako ćeš se osvrnuti na jad služavke svoje i ako ćeš me se sjetiti, ako nećeš služavku svoju zaboraviti i ako joj daruješ sina, onda ću ga posvetiti Gospodu, sve dok je živ, i britvu mu neće prinijeti glavi!”
[12] No, Eli je posmatrao njena usta dok se tako dugo pred Gospodom molila.
[13] Hana je zborila tiho, u sebi; samo su joj se usne micale, glas joj se nije čuo, tako da je Eli pomislio da je pijana.
[14] Tad je Eli upita: „Do kad se misliš opijati? Ostavi se tog vina!”
[15] Ali Hana odvrati: „Ne, gospodaru moj. Ja sam potištena žena; nisam pila vina i žestokih pića, nego sam svoje srce otvorila pred Gospodom!
[16] Ne pomišljaj da je tvoja služavka Belialova kćer, nego sam iz čemerne tuge i žalosti ovako dugo zborila!”
[17] Tad joj Eli reče: „Idi u miru! Neka ti Bog Izraela dâ ono za što si molila!”
[18] A ona odgovori: „Dopusti da tvoja služavka nađe milost u tvojim očima!” Tako žena pođe svojim putem i lice joj više nije bilo kao prije, ne bijaše tako tužno.
[19] Tako pođu rano ujutro da se pomole Gospodu; zatim se vrate kući u Ramu. Tad Elkana legne sa svojom ženom Hanom, a Gospod je se sjeti.
[20] I desi se da Hana zatrudni; i kad prođoše dani, rodi sina. Nadjene mu ime Samuel, jer reče: „Njega sam od Gospoda izmolila.”
[21] Tad Elkana krene sa cijelim domom gore, da Gospodu prinese godišnju žrtvu i ono što je obećao;
[22] Hana nije pošla s njim nego mu reče: „Odvest ću dječaka gore kad prestane dojiti, a potom će gore ostati dovijeka!”
[23] A Elkana, njen muž, odgovori: „Učini ono što ti se čini najboljim. Ostani, dok ne prestane dojiti; neka Gospod ispuni Svoju riječ!” Tako žena ostane i dojila je sina sve dok ga nije odbila.
[24] Čim ga je odbila, povede ga u Gospodnji dom u Šilu. Povede tri mlada bika, ponese jednu efu brašna i mješincu vina; no dječak je bio veoma mlad.
[25] Tad zakolju jednog bika, i dječaka odvedu Eliju.
[26] A ona reče: „Oprosti gospodaru, živ bio – gospodaru mili, ja sam ona žena koja je ovdje kraj tebe stajala i molila se Gospodu.
[27] Molila sam za ovog dječaka, a sada mi je Gospod uslišio molbu.
[28] Zato ga predajem Gospodu; neka za života svoga pripadne Njemu!” – A on se tamo molio Gospodu.