[1] A Isus prije pashe na šest dana doðe u Vitaniju gdje bješe Lazar što umrije, koga podiže iz mrtvijeh.
[2] Ondje mu pak zgotoviše veèeru, i Marta služaše, a i Lazar sjeðaše s njim za trpezom;
[3] A Marija uzevši litru pravoga nardova mnogocjenoga mira pomaza noge Isusove, i otr kosom svojom noge njegove; a kuæa se napuni mirisa od mira.
[4] Onda reèe jedan od uèenika njegovijeh, Juda Simonov Iskariotski, koji ga poslije izdade:
[5] Zašto se ovo miro ne prodade za trista groša i ne dade siromasima?
[6] A ovo ne reèe što se staraše za siromahe, nego što bješe lupež, i imaše kovèežiæ, i nošaše što se metaše u nj.
[7] A Isus reèe: ne dirajte u nju; ona je to dohranila za dan mojega pogreba;
[8] Jer siromahe svagda imate sa sobom, a mene nemate svagda.
[9] Razumje pak mnogi narod iz Judeje da je ondje i doðoše ne samo Isusa radi nego i da vide Lazara kojega podiže iz mrtvijeh.
[10] A glavari sveštenièki dogovoriše se da i Lazara ubiju;
[11] Jer mnogi njega radi iðahu iz Judeje i vjerovahu Isusa.
[12] A sjutradan mnogi od naroda koji bješe došao na praznik, èuvši da Isus ide u Jerusalim
[13] Uzeše grane od finika i iziðoše mu na susret, i vikahu govoreæi: osana! blagosloven koji ide u ime Gospodnje, car Izrailjev.
[14] A Isus našavši magare usjede na nj, kao što je pisano:
[15] Ne boj se kæeri Sionova, evo car tvoj ide sjedeæi na magaretu.
[16] Ali ovo uèenici njegovi ne razumješe prije: nego kad se proslavi Isus onda se opomenuše da ovo bješe za njega pisano, i ovo mu uèiniše.
[17] A narod svjedoèaše koji bješe prije s njim kad Lazara izazva iz groba i podiže ga iz mrtvijeh.
[18] Zato ga i srete narod, jer èuše da on uèini ovo èudo.
[19] A fariseji govorahu meðu sobom: vidite da ništa ne pomaže? gle, svijet ide za njim.
[20] A bijahu neki Grci meðu onima koji bijahu došli na praznik da se mole Bogu.
[21] Oni dakle pristupiše k Filipu, koji bješe iz Vitsaide Galilejske, i moljahu ga govoreæi: gospodine! mi bismo htjeli da vidimo Isusa.
[22] Doðe Filip i kaza Andriji, a Andrija i Filip opet kazaše Isusu.
[23] A Isus odgovori im govoreæi: doðe èas da se proslavi sin èovjeèij.
[24] Zaista, zaista vam kažem: ako zrno pšenièno padnuvši na zemlju ne umre, onda jedno ostane; ako li umre mnogo roda rodi:
[25] Koji ljubi dušu svoju izgubiæe je, a ko mrzi na dušu svoju na ovom svijetu, saèuvaæe je za život vjeèni.
[26] Ko meni služi, za mnom nek ide, i gdje sam ja ondje i sluga moj neka bude; i ko meni služi onoga æe poštovati otac moj.
[27] Sad je duša moja žalosna; i šta da kažem? Oèe! saèuvaj me od ovoga èasa; ali zato doðoh na èas ovaj.
[28] Oèe! proslavi ime svoje! Tada glas doðe s neba: i proslavio sam, i opet æu proslaviti.
[29] A kad èu narod koji stajaše, govorahu: grom zagrmi; a drugi govorahu: anðeo mu govori.
[30] Isus odgovori i reèe: ovaj glas ne bi mene radi nego naroda radi.
[31] Sad je sud ovome svijetu; sad æe biti istjeran knez ovoga svijeta napolje.
[32] I kad ja budem podignut od zemlje, sve æu privuæi k sebi.
[33] A ovo govoraše da pokaže kakvom æe smrti umrijeti.
[34] Narod mu odgovori: mi èusmo iz zakona da æe Hristos ostati vavijek; kako ti govoriš da se sinu èovjeèijemu valja podignuti? Ko je taj sin èovjeèij?
[35] A Isus im reèe: još je malo vremena vidjelo s vama; hodite dok vidjelo imate da vas tama ne obuzme; jer ko hodi po tami ne zna kuda ide.
[36] Dok vidjelo imate vjerujte vidjelo, da budete sinovi vidjela. Rekavši ovo Isus otide i sakri se od njih.
[37] Ako je i èinio tolika èudesa pred njima, opet ga ne vjerovahu;
[38] Da se zbude rijeè Isaije proroka koji reèe: Gospode! ko vjerova govorenju našemu? i ruka Gospodnja kome se otkri?
[39] Zato ne mogahu vjerovati, jer opet reèe Isaija:
[40] Zaslijepio je oèi njihove i okamenio srca njihova, da ne vide oèima ni srcem razumiju, i ne obrate se da ih iscijelim.
[41] Ovo reèe Isaija kad vidje slavu njegovu i govori za njega.
[42] Ali opet i od knezova mnogi ga vjerovaše; nego radi fariseja ne priznavahu, da ne bi bili izgnani iz zbornice;
[43] Jer im veæma omilje slava ljudska nego slava Božija.
[44] A Isus povika i reèe: ko mene vjeruje ne vjeruje mene, nego onoga koji me posla;
[45] I ko vidi mene vidi onoga koji me posla.
[46] Ja doðoh vidjelo na svijet, da nijedan koji me vjeruje ne ostane u tami.
[47] I ko èuje moje rijeèi i ne vjeruje, ja mu neæu suditi; jer ja ne doðoh da sudim svijetu, nego da spasem svijet.
[48] Koji se odrièe mene, i ne prima rijeèi mojijeh, ima sebi sudiju: rijeè koju ja govorih ona æe mu suditi u pošljednji dan;
[49] Jer ja od sebe ne govorih, nego otac koji me posla on mi dade zapovijest šta æu kazati i šta æu govoriti.
[50] I znam da je zapovijest njegova život vjeèni. Što ja dakle govorim onako govorim kao što mi reèe otac.