[1] Poslije toga sam vidio: gle, otvorena vrata na Nebu! A onaj prvi glas koji sam čuo, poput trube, što je sa mnom govorio, rekne: „Dođi ovamo gore i pokazat ću ti ono što treba da se desi nakon ovoga!”
[2] Najednom sam opet bio u Duhu, i gle: na Nebu je stajalo prijestolje, a na prijestolju sjedi Neko.
[3] Taj što je sjedio bio je naizgled kao kamen jaspis i sard. A oko prijestolja bila je duga koja je izgledala poput smaragda.
[4] Oko prijestolja bilo je još dvadeset i četiri prijestolja na kojim su sjedile dvadeset i četiri starješine, obučeni u bijele haljine, sa zlatnim vijencima na glavama.
[5] Iz prijestolja izbijaju munje, glasovi i grmljavina. Ispred prijestolja gorjelo je sedam ognjenih baklji, to jest sedam Božijih duhova.
[6] Ispred prijestolja bilo je i nešto poput staklenog mora, nalik kristalu. Posred prijestolja i oko njega bila su četiri Bića, i sprijeda i straga puna očiju.
[7] Prvo Biće je nalik lavu; drugo Biće je nalik juncu; treće Biće ima lice kao čovječije; četvrto Biće je nalik orlu u letu.
[8] A četiri Bića – svako od njih ima po šest krila – puna su očiju uokolo i iznutra. Bez prestanka, dan i noć govore: „Svet, svet, svet! Gospod Bog Svemogući! Koji bijaše, Koji jest i Koji dolazi!”
[9] I svaki put kad Bića odaju slavu, čast i hvalu Onome Koji sjedi na prijestolju, i Koji živi uvijek i vječno,
[10] dvadeset i četiri starješine padaju pred Onim Koji sjedi na prijestolju i poklone se Njemu Koji živi uvijek i vječno, pa ostavljaju svoje vijence ispred prijestolja govoreći:
[11] „Dostojan si, Gospode i Bože naš, da primiš slavu, čast i snagu, jer si sve stvorio, i jer je Tvojom voljom sve postalo i stvoreno!”