[1] Poslije toga, vidio sam kako jedan drugi anđeo silazi s Neba sa velikom moći. Zemlja je bila osvijetljena njegovim sjajem.
[2] Vikao je jakim glasom: „Pade, pade veliki Babilon (bludnica) i postade boravište zlih duhova, stanište za svakog nečistog duha, stanište za svaku nečistu pticu, stanište za svaku nečistu i odvratnu životinju,
[3] jer su se svi narodi opili od vina srdžbe njene bludnosti; zemaljski carevi s njom su bludničili, a zemaljski trgovci su se obogatili od njene velike raskoši.”
[4] Zatim sam sa Neba začuo i drugi glas kako govori: „Izađi iz nje, moj narode, da ne postaneš sudionikom njenih grijeha, i da ne primiš njena zla,
[5] jer njeni su grijesi dosegli do Neba i Bog se sjetio njene nepravednosti.
[6] Vratite joj istom mjerom, i još dvostruko prema njenim djelima! U čašu koju je ona napunila, napunite joj dvostruko!
[7] Koliko se hvalila svojom raskoši, toliko joj zadajte muke i jada, jer u svom srcu govori: Sjedim kao carica i nisam udovica, a jada nikad neću osjetiti!
[8] Zato će je u jednom danu snaći zla: smrt, jad i glad, i bit će spaljena vatrom, jer je silan Gospod Bog Koji joj presudi!”
[9] Zemaljski vladari, koji su s njom bludničili i živjeli u raskoši, plakat će i naricati nad njom kad vide dim njene paljevine.
[10] Stajat će podaleko, iz straha od njene muke, i jaukati: „Jao, jao, grade veliki, Babilone grade moćni! U jednom času dođe osuda tebi!”
[11] Zemaljski trgovci plaču i žale nad njom, jer im više niko ne kupuje robu:
[12] robu od zlata, od srebra, od dragog kamenja i biserja, od finog lana, od grimiza, od svile, od skrleta, od svakovrsnog mirisnog drveta; svakakvih predmeta od bjelokosti, svakakvih predmeta od skupocjenog drveta, od mjedi, od željeza, od mermera;
[13] ni cimeta, ni balzama, ni miomirisa, ni pomasti, ni tamjana, ni vina, ni ulja, ni finog brašna, ni pšenice, ni goveda, ni ovaca, ni konja, ni kočija, ni robova, ni živih ljudi.
[14] „Voće za kojim je čeznula tvoja duša, otišlo je od tebe, i sva raskoš i blještavilo ti propade, i više ga nikada neće biti!”
[15] Trgovci svim tim stvarima, što su se na njoj obogatili, stajat će podaleko iz straha od njene muke, plačući i naričući:
[16] „Jao, jao, grade veliki, obučen u fini lan, u grimiz i skrlet, okićen zlatom, dragim kamenjem i biserjem!
[17] U jednom času propade tako veliko bogatstvo!” Svi kormilari, svi koji plove na razna mjesta, pomorci i svi koji rade na moru, stoje podaleko
[18] i jauču, gledajući dim njene paljevine: „Ima li grada kao što je ovaj veliki grad?”
[19] Posipali su svoje glave prašinom te u plaču i naricanju vikali: „Jao, jao, velikog li grada! U tebi se bogatstvom tvojim obogatiše svi što svojim lađama plove morima! U jednom času postade pust!”
[20] Raduj se nad njom, Nebo, sveti, poslanici i vjerovjesnici, jer je Bog pokazao vama pravdu, kad je nju osudio!
[21] Zatim jedan snažan anđeo podigne kamen, sličan velikom mlinskom kamenu, i baci ga u more govoreći: „Tako će iznenadnom propašću biti srušen veliki grad Babilon, i nikad ga više neće biti!”
[22] „Glas harfista, pjevača, svirača i trubača više se u tebi neće čuti! U tebi se više nikad neće naći majstori bilo kojeg zanata! Zvuk mlina se u tebi više nikad neće čuti!
[23] Svjetlost svjetiljke u tebi više nikad neće sijati! Glas mladoženje i mlade se u tebi više nikad neće čuti! Tvoji trgovci bili su veliki na zemlji i tvojim vračanjem zavedeni su svi narodi.
[24] U tebi se našla krv vjerovjesnika i svetih i svih ubijenih na zemlji.”