[1] Tad sam vidio jednog drugog jakog anđela kako, zaogrnut oblakom, dolazi sa Neba. Na glavi mu je duga, lice mu je poput sunca, a noge su mu poput vatrenih stubova.
[2] U svojoj ruci drži otvorenu knjigu. Svojom desnom nogom stade na more, a lijevom na kopno,
[3] te poviče jakim glasom, kao kad lav riče. Kad je povikao, začu se udar sedam gromova.
[4] A kad se oglasilo sedam gromova, ja sam htio pisati, no, začuo sam kako mi glas s Neba govori: „Zapečati ono što je progovorilo sedam gromova i to nemoj zapisivati!”
[5] A anđeo kojeg sam vidio da staje na more i na kopno, podigne svoju desnicu k nebu
[6] i zakune se Onime Koji živi uvijek i vječno, Koji je stvorio Nebo i sve na njemu, Zemlju i sve na njoj, more i sve u njemu, da više neće biti odgađanja,
[7] nego će se – u dane kad se oglasi sedmi anđeo, kad zatrubi – dovršiti Božija tajna, kako je Gospod nagovijestio Svojim slugama vjerovjesnicima.
[8] I glas što sam ga čuo s Neba opet mi progovori: „Idi, uzmi otvorenu knjigu iz ruke anđela što stoji na moru i na kopnu!”
[9] Ja otiđoh do anđela i rekoh mu da mi dadne knjigu, a on mi veli: „Uzmi i pojedi je! U trbuhu će ti biti gorka, ali u ustima će ti biti slatka kao med.”
[10] Ja uzmem knjigu iz anđelove ruke i pojedem je, i u ustima mi bijaše poput slatkog meda, a kad sam je progutao, u trbuhu mi nastade gorčina.
[11] Tad mi je rečeno: „Treba opet da propovijedaš o narodima, pucima, jezicima i mnogim carevima!”