[1] Tad sam vidio: gle, Janje stoji na gori Sion, a s njim sto četrdeset i četiri hiljade ljudi sa Njegovim imenom i imenom Njegovog Oca na svojim čelima.
[2] I začujem glas sa Neba, sličan huku velikih voda i buci jake grmljavine. Glas što sam ga čuo bio je kao kad harfisti sviraju na svojim harfama.
[3] Pjevali su novu pjesmu pred prijestoljem i pred četiri Bića i starješinama. Niko nije mogao naučiti tu pjesmu, osim onih sto četrdeset i četiri hiljade što su otkupljeni sa Zemlje.
[4] Oni se nisu onečistili ženama, već su djevci. Oni prate Janje kud god Ono pođe. Otkupljeni su od ljudi kao prvine Bogu i Janjetu.
[5] U njihovim se ustima nije našla laž. Besprijekorni su.
[6] Tad sam vidio jednog drugog anđela kako leti posred neba noseći vječnu Radosnu vijest da je objavi svima što borave na Zemlji, svakom narodu, plemenu, jeziku i puku.
[7] Vikao je jakim glasom: „Bojte se Boga i Njemu dajte slavu, jer je došao čas Njegovog suda! Poklonite se Stvoritelju Neba, Zemlje, mora i izvora vodâ!”
[8] Za njim je išao drugi anđeo vičući: „Pade, pade veliki Babilon, koji je vinom svoje srdžbe i bludnosti opio sve narode!”
[9] Za njima je išao i treći anđeo vičući jakim glasom: „Ko se pokloni Zvijeri i njenom kipu, te primi žig na svoje čelo ili na svoju ruku,
[10] i taj će piti natočeno i nerazblaženo vino Božije srdžbe iz čaše Njegovog gnjeva! Bit će mučen vatrom i sumporom pred svetim anđelima i pred Janjetom.
[11] Dim njihove muke se uzdiže uvijek i vječno. Nemaju počinka ni danju ni noću oni što se klanjaju Zvijeri i njenom kipu, i ko god primi žig njenog imena.”
[12] U tome je ustrajnost svetih, koji drže Božije zapovijedi i Isusovu vjeru.
[13] Tad začujem kako mi glas sa Neba govori: „Piši: Odsada blago onima koji umiru u Gospodu. Da – veli Duh – neka otpočinu od svojih djela, jer njihova djela idu za njima!”
[14] Tad sam vidio: gle, bijel oblak, a na oblaku sjedi neko sličan Sinu Čovječijem. Na glavi je imao zlatan vijenac, a u Svojoj ruci oštar srp.
[15] I drugi anđeo izađe iz Svetišta, vičući jakim glasom Onome što sjedi na oblaku: „Pošalji svoj srp i žanji, jer je došlo vrijeme žetve i zrelo je žito na zemlji!”
[16] Onaj Koji je sjedio na oblaku pošalje Svoj srp na zemlju i žito je bilo požnjeveno.
[17] Zatim još jedan anđeo izađe iz nebeskog Svetišta. I on je držao oštar srp.
[18] Od žrtvenika pristupi drugi anđeo, koji ima vlast nad vatrom, i jakim glasom progovori onome sa oštrim srpom: „Pošalji svoj oštri srp i posijeci grozdove u zemaljskom vinogradu, jer mu je grožđe sazrelo.”
[19] Anđeo pošalje svoj srp na zemlju i obere zemaljski vinograd, a grožđe ubaci u veliki tijesak Božije srdžbe.
[20] Grožđe u tijesku se pritiskalo izvan grada, gdje je iz tijeska potekla krv konjima do uzda, hiljadu šeststo stadija u širinu.