[1] Tada sva zajednica stane vikati i galamiti. I te noći je narod plakao.
[2] I svi Izraelovi sinovi počeše gunđati protiv Mojsija i Arona, i rekoše: „Ah, da smo umrli u zemlji egipatskoj ili da nas barem smrt snađe u ovoj pustinji!
[3] I zašto nas Gospod vodi u ovu zemlju, da padnemo od mača i da žene naše i dječica sitna postanu plijen? Zar nam nije bolje da se vratimo u Egipat?”
[4] Tad rekoše jedni drugima: „Sebi ćemo postaviti vođu i vratiti se u Egipat!”
[5] Tad Mojsije i Aron padoše ničice pred cijelom zajednicom izraelskom.
[6] I Jošua, sin Nunov, i Kaleb, sin Jefuneov, poderaše na sebi haljine.
[7] Zatim rekoše cijeloj zajednici izraelskoj: „Zemlja koju izvidismo je izuzetno dobra!
[8] Ako smo Gospodu mili, onda će nas odvesti u tu zemlju i darovati nam je – zemlju u kojoj teku med i mlijeko.
[9] Samo se ne bunite protiv Gospoda i ne bojte se naroda te zemlje, jer ćemo ih progutati kao zalogaj hljeba. Oni su bez zaštite, a s nama je Gospod – ne bojte se!”
[10] Tad čitava zajednica reče da ih treba kamenovati. Ali se slava Gospodnja pojavi pred svima ispred Šatora susreta, pred svim Izraelovim sinovima.
[11] I Gospod reče Mojsiju: „Koliko će Me dugo ovaj narod prezirati? Dokle neće vjerovati u Mene unatoč svim znacima koje sam među njima izveo?
[12] Kugom ću ih udariti i istrijebiti, i načinit ću od tebe narod veliki, moćniji i jači od ovoga!”
[13] No Mojsije odgovori Gospodu: „Ali onda će to Egipćani čuti, jer si ovaj narod Svojom silom izveo između njih.
[14] I to će prenijeti stanovnicima ove zemlje, koji su čuli da si Ti, Gospode, s ovim narodom, i da im se Ti, Gospode, obznanjuješ lice u lice, i da Tvoj oblak lebdi nad njima, i da pred njima danju lebdiš u stupu oblaka, a noću u plamenom stupu.
[15] A ako sada ubiješ narod ovaj kao jednoga čovjeka, onda će naposlijetku narodi, koji su čuli priče o Tebi, reći:
[16] ‘Gospod je bio nemoćan da narod dovede u zemlju koju im je obećao, i zato ih je u pustinji poubijao.’
[17] A sada dopusti da Gospodnja moć postane velika kako si kazao i zavjetovao:
[18] ‘Gospod je spor u srdžbi, a velike milosti; On prestup i grijeh oprašta, ali nipošto ne ostavlja nekažnjene, nego grijeh očeva pohodi u sinovima i unucima do trećeg i četvrtog koljena.’
[19] Oprosti sada grijehe naroda ovog u milosti Svojoj silnoj, kako si im opraštao od Egipta do ovdje!”
[20] Tad reče Gospod: „Opraštam po tvojoj riječi,
[21] ali života mi Moga zemlja će se ispuniti Gospodnjom slavom,
[22] a nijedan od ljudi koji su slavu Moju i znamenja vidjeli, koje učinih u Egiptu i u pustinji, i koji su Me već deseti put iskušali, koji nisu poslušali glasa Moga;
[23] nijedan neće vidjeti zemlju koju sam obećao očevima njihovim. Zaista, nijedan koji Me je prezreo, je neće vidjeti.
[24] Ali moj sluga Kaleb, u kojem je drugačiji duh i koji Me je vjerno pratio – njega ću odvesti u zemlju u koju je išao, i potomcima njegovim će baština biti.
[25] Ali Amalećani i Kanaanci su u dolini, zato odstupite ujutro i pođite u pustinju prema Crvenom moru!”
[26] I Gospod još reče Mojsiju i Aronu:
[27] „Do kada da trpim ovu zlobnu zajednicu što protiv Mene gunđa? Počuo sam vikanje Izraelovih sinova – kako se na Mene žale.
[28] Zato im kaži: Tako Ja živ bio, zbori Gospod: Sa vama ću postupiti onako kako ste vi na Moje uši pričali!
[29] Vaši će leševi padati u ovoj pustinji, i svi vaši izbrojani iznad dvadeset i više godina, svi što gunđaste protiv Mene;
[30] niko od vas neće doći u zemlju iznad koje sam podigao ruku Svoju kako bi vam dopustio da u njoj živite – osim Kaleba, sina Jefuneova, i Jošue, sina Nunova.
[31] A djecu vašu, za koju rekoste da će plijen postati, odvest ću da upoznaju zemlju koju ste prezreli.
[32] A vaši leševi će u pustinji pasti.
[33] Djeca će vaša četrdeset godina lutati u pustinji, i bludničenje vaše podnositi sve dok vam se leševi ne raspadnu u pustinji.
[34] Za onih četrdeset dana što ste zemlju izviđali ćete četrdeset godina krivnju snositi, da spoznate šta znači kada se od vas okrenem!
[35] Ja, Gospod, kažem: Doista ću ovo učiniti ovoj zlobnoj zajednici što se protiv mene uzdigla; u ovoj će pustinji propasti i ovdje će umrijeti!”
[36] A muškarci koje je Mojsije poslao da zemlju izvide, oni koji se vratiše i potaknuše narod da gunđa na Njega time što su zemlju prezreli,
[37] – ti muškarci koji prezreše zemlju poginuše od pomora Gospodnjeg.
[38] Ali Jošua, sin Nunov, i Kaleb, sin Jefuneov, ostaše živi od onih muževa koje poslaše da zemlju izvide.
[39] I kada Mojsije prenese ove riječi narodu, svi se jako rastužiše.
[40] I pođoše rano ujutro na vrh brda i rekoše: „Gle, ovdje smo; i želimo poći gore na mjesto o kojem je Gospod govorio, jer smo griješili!”
[41] Ali Mojsije reče: „Zašto Gospodnju zapovijed kršite? Nećete uspjeti!
[42] Ne idite gore, Gospod nije među vama, potući će vas neprijatelji vaši!
[43] Jer Amalećani i Kanaanci su pred vama i past ćete od mača, jer ste se od Gospoda odvratili – Gospod neće biti među vama!”
[44] Ali se oni prkosno uspinjahu uz brdo; ali ni Kovčeg saveza Gospodnji niti Mojsije ne napustiše tabora.
[45] Tad se spuste Amalećani i Kanaanci što taboriše na brdu te ih potuku i raspršiše sve do Horme.