[1] I desi se da se narod poče jadati, i to bijaše jalovo u ušima Gospodnjim. Njegova srdžba se rasplamsa, i oganj Gospodnji se među njima raspali te sažeže krajeve tabora.
[2] Tad narod zavapi Mojsiju, a Mojsije se pomoli Gospodu; tad se ugasi vatra.
[3] I nazvaše mjesto Tabera, jer je plamen Gospodnji gorio među njima.
[4] A ološ koji je bio među njima obuze pohlepa, te i Izraelovi sinovi počeše ponovo plakati i jadikovati: „Ko će nas mesom nahraniti?
[5] Prisjetismo se kako smo jeli džaba u Egiptu ribe, krastavce, dinje, luk crni i bijeli.
[6] A sada nam duše sahnu; ničeg osim mane nam nije pred očima!”
[7] A ona bijaše kao sjeme korijandrovo i nalik na bdelij.
[8] I narod je trčeći okolo sakupljao te je mljeo žrvnjevima ili tucao stupama, kuhao u kotlu ili pravio od nje kolače; a ukusa bijaše poput kolača prženih u ulju.
[9] I kada bi noću padala rosa, s njom bi padala i mana.
[10] A Mojsiju ne bijaše pravo kada je čuo narod kako plače u svojim porodicama, svako na ulazu u svoj šator, a Gospodnji gnjev planu.
[11] I Mojsije reče Gospodu: „Zašto patiš slugu Svoga? Zašto ne nalazim milosti u očima Tvojim, kad si sav teret naroda ovog na mene navalio?
[12] Zar je od mene potekao, zar ja rodih sav narod ovaj, pa da mi kažeš: ‘Nosi ga na svojim plećima, kao što dojilja nosi dijete, u zemlju koju si obećao njihovim očevima?’
[13] Odakle mi meso da ga darujem narodu ovom? Jer kukaju i jadikuju preda mnom: ‘Daj nam mesa da jedemo!’
[14] Ne mogu ovaj narod nositi sam; preteško mi je.
[15] I ako tako želiš postupati, ubij me odmah ovdje na mjestu, ako sam milost našao u Tvojim očima da svoje nesreće ne moram više gledati!”
[16] Tad Gospod reče Mojsiju: „Skupi sedamdeset muškaraca, najstarije Izraelce, za koje znaš da su predstavnici i najstariji među narodom, i povedi ih pred Šator susreta da tamo kraj tebe stoje.
[17] I sići ću i tu s tobom zboriti: i od duha ću uzeti koji je na tebi te položiti na njih da s tobom nose teret naroda; da ga ne nosiš ti sam.
[18] I narodu ćeš reći: Posvetite se za jutro i meso ćete jesti, jer ste pred očima Gospodnjim plakali i kukali: ‘Ko će nam dati mesa da jedemo? Bilo nam je dobro u Egiptu!’ Zato će vam Gospod dati mesa da jedete:
[19] I nećete ga jesti samo jedan dan, niti dva, ni pet dana, ni deset dana, a ni dvadeset dana.
[20] Jest ćete ga mjesec čitav, sve dok vam na nos ne izađe i dok vam se ne ogadi jer ste Gospoda koji je bio među vama odbacili: jer ste pred njim plakali i govorili: ‘Zašto izađosmo iz Egipta?’”
[21] I Mojsije reče: „Šeststo hiljada je pješaka, među njima sam i ja, a Ti govoriš: ‘Mesa ću im dati za mjesec dana!’
[22] Zar se mogu zaklati tolike ovce i goveda da bude dovoljno za njih? Mogu li se uhvatiti sve ribe iz mora kako bi im bilo dosta?”
[23] Tada Gospod reče Mojsiju: „Zar je Gospodnja ruka kratka? Sada ćeš vidjeti hoće li se rečeno desiti ili ne!”
[24] Tad Mojsije izađe i narodu prenese riječi Gospodnje; i on skupi sedamdeset muškaraca, starješina naroda i postroji ih oko Šatora susreta.
[25] Tad Gospod siđe u oblaku i s njim je razgovarao te uzevši od duha koji je bio na njemu i položivši ga na onih sedamdeset starješina. I desi se, da oni počnu predskazivati kada duh na njih dođe; ali poslije nikada više.
[26] A dva čovjeka ostadoše u taboru. Jedan se zvao Eldad, drugi Medad, a duh je bdio i na njima, jer bijahu kao starješine popisani, ali nisu otišli pred Šator susreta; nego su predskazivali u logoru.
[27] Tad neki dječak otrča i ispriča to Mojsiju, govoreći: „Eldad i Medad predskazuju u logoru!”
[28] Tad Jošua, sin Nunov, koji je služio Mojsija još od mladosti svoje, uzme riječ i kaza: „Mojsije, gospodaru, ušutkaj ih!”
[29] A Mojsije mu odgovori: „Zar si zavidan zbog mene? Ah, kad bi čitav narod Gospodnji predskazivao! Kad bi Gospod svoj duh na njih spustio!”
[30] Potom se Mojsije vrati u tabor sa starješinama izraelskim.
[31] Tada se podigne vjetar od Gospoda i nanese prepelice sa mora i saspe ih kraj tabora, na dan hoda s ove i s one strane tabora, oko dva lakta od zemlje.
[32] Tad narod pođe skupljati prepelice, taj dan i tu noć, te cijeli sljedeći dan. Onaj koji je najmanje sabrao imao je deset gomera. Zatim ih razastriješe oko tabora.
[33] Ali dok im je meso još bilo među zubima, i dok ga još ne pojedoše razgnjevi se Gospod na narod te ga udari strašnim pomorom.
[34] Zato prozvaše to mjesto Kibrot Hataava, jer tu pokopaše one koji su bili pohlepni.
[35] I pođe narod iz Kibrot Hataava u Haserot. I u Haserotu se utabori.