[1] Kad je Isus saznao da su farizeji čuli kako on okuplja i potapa više učenika nego Ivan,
[2] iako ih nije on sâm potapao već njegovi učenici,
[3] ode iz Judeje i vrati se u Galileju.
[4] Na putu je morao proći kroz Samariju.
[5] Došao je do samarijskoga grada Sihara, blizu zemljišta koje je Jakov dao svojem sinu Josipu.
[6] Tu se nalazio Jakovljev bunar. Umoran od puta, Isus je tako sjedio pokraj bunara. Bilo je to oko šestog sata.
[7] I dođe po vodu neka Samarićanka. Isus je zamoli: „Daj mi da se napijem.”
[8] Njegovi učenici bijahu otišli u grad da kupe hrane.
[9] „Ti si Jevrej, a ja Samarićanka. Kako to da od mene tražiš vode?”, upita žena. Jevreji se, naime, nisu družili sa Samarićanima.
[10] Isus odgovori: „Kad bi ti samo znala za Božiji dar i ko je ovaj što ti govori Daj mi da pijem, tražila bi od njega živu vodu i on bi ti dao.”
[11] „Gospode, pa ti nemaš čime zahvatiti”, reče mu ona, „a bunar je veoma dubok. Odakle živa voda?
[12] Osim toga, zar si veći od našeg praoca Jakova, koji nam je dao ovaj bunar iz kojeg su pili on i njegovi sinovi i stoka njegova?”
[13] Isus odgovori: „Ko god pije tu vodu, opet će ožednjeti.
[14] A ko pije vodu koju ću mu ja dati, nikada više neće ožednjeti. Štaviše, ta će voda u njemu postati izvorom vode što struji u Vječni život.”
[15] „Gospode, molim te”, reče žena, „daj mi te vode da nikad ne ožednim i da ne moram ovamo dolaziti po vodu.”
[16] „Idi i uzmi svoga muža, pa se vrati ovamo!”, reče joj Isus.
[17] „Ali ja nemam muža”, odgovori žena. „Dobro si kazala: nemaš muža!”, reče Isus.
[18] „Jer si imala pet muževa, a ni ovaj s kojim si sada nije ti muž. Istinu si rekla.”
[19] „Gospode”, reče žena, „vidim da si vjerovjesnik.
[20] Zašto vi tvrdite da se Bogu treba klanjati jedino u Jerusalemu, kad su mu se naši preci klanjali na ovoj gori?”
[21] Isus joj odgovori: „Vjeruj mi, ženo, dolazi vrijeme kad se Otac više neće poštovati ni na ovoj planini, ni u Jerusalemu.
[22] Vi ne znate Onoga Kojem se klanjate, a mi Ga znamo, jer spasenje dolazi od Jevreja.
[23] Dolazi vrijeme – već je stiglo – kad će se pravi poštovaoci klanjati Ocu u duhu i istini. Bog želi takve poštovaoce.
[24] Bog je Duh i oni koji Mu se klanjaju moraju Mu se klanjati u duhu i istini.”
[25] „Znam da će jednoga dana doći Mesija – Pomazanik,” reče žena. „Kada on dođe, sve će nam objaviti.”
[26] Tada joj Isus reče: „Ja sam taj, ja koji s tobom govorim.”
[27] Nato stignu njegovi učenici. Začude se što razgovara sa ženom, ali ga niko ne upita zašto s njom razgovara i o čemu zbori.
[28] Žena tada ostavi svoju posudu pa ode u grad i svima reče:
[29] „Dođite da vidite čovjeka koji mi je kazao sve što sam dosad činila. Da to nije Mesija?”
[30] I ljudi su dolazili iz grada da ga vide.
[31] Učenici su ga nudili: „Rabbi, jedi!”
[32] A on im je odgovarao: „Ja imam hranu za koju vi i ne znate.”
[33] „Zar mu je neko već donio jelo?”, pitali su učenici jedan drugoga.
[34] Isus im tada objasni: „Moja je hrana ispunjenje volje Onoga Koji me poslao da dovršim Njegovo djelo.
[35] Vi kažete: Još četiri mjeseca i evo žetve. No pogledajte oko sebe! Prostrana polja bjelasaju se svuda i već su spremna za žetvu.
[36] Žetelac prima plaću, sabire rod za Život vječni da se zajedno raduju sijač i žetelac.
[37] Istinita je izreka da jedan sije, a drugi žanje.
[38] Ja sam vas poslao da žanjete tamo gdje se niste trudili – drugi su naporno radili, a vi ste došli na njihov trud.”
[39] Mnogi Samarićani iz tog grada povjerovali su u njega zbog ženina svjedočanstva: „Kazao mi je sve što sam ikad činila!”
[40] Kad su Samarićani došli do Isusa, zamolili su ga da ostane kod njih. I ostao je tu dva dana.
[41] Mnogi su povjerovali u njega kad su ga čuli kako govori.
[42] A ženi su kazali: „Sada vjerujemo jer smo ga i sami čuli, a ne zbog onoga što si nam ti ispričala. Znamo da je On zaista Spasitelj svijeta!”
[43] Dva dana poslije toga ode odatle u Galileju.
[44] Sâm Isus bijaše rekao da vjerovjesnik nema časti u vlastitom zavičaju.
[45] Ali Galilejci su ga lijepo primili, jer su za svetkovanja Pashe bili u Jerusalemu i vidjeli sva djela koja je činio.
[46] I tako ponovo dođe u Kanu Galilejsku, gdje bijaše pretvorio vodu u vino. Bio je tamo neki carski činovnik. Njegov je sin u Kafarnaumu bio veoma bolestan.
[47] Kad je čuo da je Isus došao iz Judeje u Galileju, ode njemu te ga zamoli da dođe i da mu izliječi sina na samrti.
[48] Isus reče: „Vi zaista nećete vjerovati ne vidite li znakove i čudesa.”
[49] Carski činovnik ga je preklinjao: „Gospode, dođi dok mi dijete nije umrlo!”
[50] „Idi kući”, reče mu Isus, „sin ti je živ.” Čovjek povjeruje Isusovoj riječi i uputi se kući.
[51] Dok je još bio na putu, susretne svoje sluge. Oni mu rekoše da mu je dijete ozdravilo.
[52] Upita ih kada se dječak počeo osjećati bolje, a oni mu odgovoriše: „Jučer oko sedmog sata groznica ga je ostavila.”
[53] Otac shvati da je to bilo upravo onda kad mu je Isus rekao: „Sin ti je živ.” Činovnik i svi njegovi ukućani povjeruju u Isusa.
[54] Bilo je to drugo čudo koje je Isus učinio kad se vratio iz Judeje u Galileju.