[1] Neki se Lazar, iz sela Betanije, razbolio. Živio je sa sestrama Marijom i Martom.
[2] Bila je to ona Marija što je pomazala Gospoda pomašću i što mu je otrla noge svojom kosom. Kako im je brat Lazar bio bolestan,
[3] sestre pošalju Isusu poruku: „Gospode, onaj koga voliš bolestan je.”
[4] Kad je Isus to čuo, reče: „Njegova bolest nije na smrt, nego na Božiju slavu – da se proslavi Božiji sin.”
[5] Isus je volio Martu, Mariju i Lazara.
[6] Kad je čuo da je ovaj bolestan, ostao je još dva dana u mjestu u kojem se nalazio.
[7] Nakon toga rekne učenicima: „Hajdemo natrag u Judeju!”
[8] Ali učenici mu rekoše: „Učitelju, zar te nisu Jevreji u Judeji htjeli kamenovati? A ti opet hoćeš tamo.”
[9] Isus odgovori: „Dvanaest sati traje dan i onaj koji danju hoda neće se spotaknuti. On ima svjetlo ovoga svijeta.
[10] Ko noću hoda, spotiče se, jer u sebi nema svjetla.”
[11] Zatim veli: „Naš prijatelj Lazar spava, ali idem da ga probudim!”
[12] Učenici rekoše: „Gospode, ako spava, ozdravit će!”
[13] Mislili su da Isus želi reći kako Lazar zaista spava, ali Isus je govorio o njegovoj smrti.
[14] Tada im otvoreno kaza: „Lazar je umro.
[15] Radi vas se radujem što nisam bio tamo, da se osnažite u vjeri. Hajdemo njemu!”
[16] Nato Toma, zvani Blizanac, kaže ostalim učenicima: „Idemo i mi umrijeti s njime!”
[17] Kad je Isus došao u Betaniju, rekoše mu da Lazar već četiri dana leži u grobu.
[18] Betanija je od Jerusalema bila udaljena oko petnaest stadija.
[19] Mnogo je Jevreja došlo utješiti Martu i Mariju zbog gubitka brata.
[20] Kad je Marta čula da Isus stiže, pođe mu ususret, a Marija ostane u kući.
[21] Marta reče Isusu: „Gospode, da si ti bio ovdje, moj brat ne bi umro.
[22] Ali ipak znam da će ti Bog dati sve što od Njega zatražiš.”
[23] „Tvoj će brat oživjeti!”, veli joj Isus.
[24] „Znam da će oživjeti”, reče Marta, „o oživljenju u posljednji dan.”
[25] „Ja sam oživljenje i Život”, reče joj Isus. „Ko u mene vjeruje, ako i umre, živjet će.
[26] Ko god je živ i vjeruje u mene, nikada neće umrijeti. Vjeruješ li u to?”
[27] „Da, Gospode”, odgovori ona, „ja vjerujem da si ti Mesija, Božiji sin koji je došao na svijet.”
[28] Zatim ode natrag Mariji i nasamo joj reče: „Stigao je Učitelj i zove te.”
[29] Kad je to čula, brzo ustane i odmah pođe njemu.
[30] Isus još nije ušao u selo, već bijaše na mjestu gdje ga je susrela Marta.
[31] Kada su Jevreji, koji su bili u Marijinoj kući, i tješili je, vidjeli kako brzo odlazi, pođu za njom. Mislili su, naime, da ide na grob da plače.
[32] Kad je Marija stigla Isusu, padne pred njim ničice i kaže: „Gospode, da si ti bio ovdje, moj brat ne bi umro!”
[33] Kad Isus vidje nju i Jevreje kako plaču, bi duboko dirnut i potresen.
[34] „Gdje ste ga položili?”, upita ih. „Dođi i pogledaj”, kažu mu.
[35] Isus zaplaka
[36] Jevreji su nato govorili: „Gledajte kako ga je volio!”
[37] Neki rekoše: „Zar taj koji je slijepcu vratio vid nije mogao spriječiti smrt ovoga čovjeka?”
[38] Isus se opet duboko ožalosti. Uto stignu do groba. Bila je to pećina s kamenom navaljenim na otvor.
[39] „Odmaknite kamen!”, naredi Isus. Ali Marta, sestra preminuloga, rekne: „Gospode, već zaudara, prošlo je četiri dana otkako je umro.”
[40] „Nisam li ti kazao da ćeš, budeš li vjerovala, vidjeti Božiju slavu?”, upita je Isus.
[41] I tako odmaknu kamen s groba. Isus pogleda u nebo i reče: „Hvala Ti, Oče, što si me uslišio.
[42] Znam da me Ti uvijek uslišavaš, ali to sam kazao zbog ovih ljudi, kako bi vjerovali da si me Ti poslao.”
[43] Zatim glasno vikne: „Lazare, izađi!”
[44] I on izađe sav u povojima i lica zamotana u platno. Isus reče prisutnima: „Odvežite ga i pustite da ide!”
[45] Kad brojni Jevreji što su bili s Marijom vide šta se dogodilo, povjeruju u njega.
[46] Ali neki odu i jave farizejima šta je Isus učinio.
[47] Stoga svećenički glavari i farizeji sazovu Veliko vijeće. „Šta da radimo?”, pitali su jedan drugoga. „Jer ovaj čovjek zaista čini čudesa.
[48] Ako ga ostavimo na miru, svi će povjerovati u njega, a onda će doći Rimljani te nam oduzeti hram i narod.”
[49] A jedan od njih, Kaifa, koji je te godine bio visoki svećenik, reče: „Ništa vi ne znate!
[50] Ne razumijete da je za vas bolje da jedan čovjek umre umjesto naroda, nego da cijeli narod propadne!”
[51] Kaifa to nije kazao od sebe. On je te godine bio visoki svećenik. Tako je prorekao da će Isus umrijeti za sav narod,
[52] i ne samo za narod, već da bi okupio svu Božiju djecu rasutu po svijetu.
[53] Tog dana odluče da ubiju Isusa.
[54] Zbog toga se Isus više nije javno kretao među Jevrejima, već ode u blizinu pustinje, u grad Efraim, i tu ostane s učenicima.
[55] Bližila se jevrejska Pasha pa su mnogi sa sela dolazili u Jerusalem prije Pashe kako bi se očistili.
[56] Tražili su Isusa. Razgovarajući u Hramu, pitali su jedni druge: „Šta mislite, hoće li doći na Pashu?”
[57] A poglavari svećenički i farizeji naredili su da svako ko dozna gdje je Isus, mora to odmah prijaviti, kako bi ga uhvatili.