[1] Ime dobro bolje je no ulje mirisa ugodna, i dan smrti bolji no dan rođenja.
[2] Bolje kročiti u dom tuge nego u gozbe dom; jer tu je kraj svim ljudima, i ko je živ neka primi k srcu.
[3] Tuga je bolja no smijeh; jer lice žalosno krijepi srce.
[4] Srce mudraca je u domu tuge; a srce bezumnika u kući veselja.
[5] Bolje je slušati ukor mudraca nego pjesmu bezumnika!
[6] Jer smijeh bezumnika je poput praska trnja ispod kotla; i to je ništavilo!
[7] Jer tlačenje dovodi mudraca do bezumlja; i mito kvari srca.
[8] Bolji je svršetak stvari nego njen početak; bolje strpljiv nego ohol.
[9] Ne dopusti da te brzo razgnjeve; jer srdžba stanuje u srcima bezumnih.
[10] Ne govori: „Kako to da su prošli dani bolji no ovi?” jer iz mudrosti to ne pitaš!
[11] Mudrost je poput baštine i prednost onima što sunce vide.
[12] Jer mudrost pruža zaštitu kao što i novac pruža utočište; ali prednost mudrosti je što vlasniku život štiti
[13] Gledaj djelo Božije! Ko može ispraviti što je On iskrivio?
[14] U sretnim danima budi sretan, a u danima lošim pomišljaj: Bog je i ovaj dan stvorio kao i svaki drugi – da čovjek ne bi naslutio što za njim dolazi.
[15] Ovo sve sam vidio u svojim danima ništavila: pravednika koji gine u svome poštenju; bezbožnika koji dugo živi u svom zlu.
[16] Ne budi isuviše pravedan, i ne budi previše mudar! Zašto bi se sam upropastio?
[17] Ali ne budi ni suviše opak, i ne budi bezumnik! Zašto hoćeš prije svog vremena umrijeti?
[18] Bolje je da jedno čvrsto držiš, ali i da drugo ne puštaš iz ruku; jer ko se Boga boji spašava se od svega.
[19] Mudrost mudraca čini silnijim od deset moćnika gradskih.
[20] Zaista, nijedan čovjek na zemlji nije toliko pravedan da dobro čini a da nikad ne pogriješi.
[21] Ne slušaj govorkanje iza svojih leđa, i ne primaj to srcu da ne bi čuo slugu vlastitog kako te proklinje!
[22] Jer kako si često – to zna srce tvoje – i ti proklinjao druge!
[23] Ovo sve ispitah mudrošću, i rekoh: „Želim biti mudar!” Ali to osta daleko od mene.
[24] Kako li je daleko sve minulo, i duboko, u dubinama skriveno! Ko će to ispitati?
[25] I okrenuh se i srce upravih tome da spoznam i ispitam mudrost i smisao svega, i shvatih da je bezumno bezbožništvo i besmislena glupost.
[26] I otkrih da ima nešto gorče od smrti; a to je žena slična zamci, čije je srce mreža, a ruke užad; ko je Bogu mio će uteći, ali grešnik biva uhvaćen.
[27] „Gle, to sam spoznao,” reče propovjednik, „tako što ispitah jedno za drugim da bi pronašao smisao.”
[28] Ali ono što mi duša još uvijek traži ne nađoh – čovjeka. Među hiljadu pronađoh jednog čovjeka, ali ženu među njima ne nađoh!
[29] Ali gle, samo ovo spoznah, da je Bog čovjeka stvorio pravednog, a on domišlja spletke bezbrojne.