[1] Tad prozborih u srcu svome: „Daj da užitak okušam i dobro uživam!” Ali gle, i to bijaše ništavilo!
[2] O smijehu ja rekoh: „To je ludost!” I o radosti: „Šta donosi?”
[3] I srcem ja tražih kako da razveselim tijelo vinom – dok me srce vodilo mudrošću – da i ludost usvojim dok ne vidim što je dobro po sinove ljudske u danima njihovim odbrojanim pod svodom nebeskim.
[4] Učinih velika djela; sagradih kuće i zasadih vinograde.
[5] Stvorih vrtove i voćnjake, u njima zasadih voćki svakojakih.
[6] Jezerca načinih da natapaju sadišta plodna.
[7] Nakupovah robova i robinja, imadoh i sluge domaće, rođene u domu mome; i velika stada sabrah krupne i sitne stoke – više no iko prije u Jerusalemu.
[8] Nagomilah zlata i srebra, blaga kraljeva i zemalja; dovedoh pjevače i pjevačice, i užitak sinova ljudskih – silu žena.
[9] I postadoh veći i bogatiji no svi što prije bijahu nad Jerusalemom; i mudrost moja ostade kraj mene.
[10] I ništa što poželješe ne uskratih očima; srce ne zauzdavah pred bilo kakvom radošću; jer srce mi je crpilo radost iz muke i truda, to bi nagrada svakom mome naporu.
[11] Ali kad se osvrnuh na sva svoja djela što mi ruke načiniše i na trud koji uložih u stvaranju, gle, sve bijaše ništavilo i ispraznost, i ništa ne ostade ispod zraka sunčanih!
[12] I okrenuh tada misli mudrosti, ludosti i bezumlju. Jer što može učiniti kraljev nasljednik? Samo ono što je već davno učinjeno!
[13] I spoznah da je mudrost vrednija od ludosti kao što je i svjetlost vrednija od tame.
[14] Mudracu su oči u glavi ali bezumnik luta u tmini. Ali spoznah da ih ipak čeka ista sudba.
[15] Tad prozborih u svome srcu: „Ako me stiže ista sudbina kao bezumnika, zašto onda postadoh tako mudar?” I rekoh srcu svome da je i to ništavilo!
[16] Jer se mudraca neće sjećati kao ni bezumnika, u danima budućim će sve biti zaboravljeno; i mudrac umire kao i bezumnik!
[17] Tad zamrzih život jer mi mrsko bijaše sve što se čini pod suncem; sve je ništavilo i tlapnja pusta.
[18] Zamrzih i svoj rad i sve oko čega se trudih pod suncem, jer sve to moradoh ostavit čovjeku što dolazi poslije mene.
[19] I ko zna hoće li on biti mudrac ili ludak? Pa ipak će dobiti moć nad svime što stekoh mudrošću i trudom pod suncem. I to bijaše ništavno!
[20] Tad odustah i srce predadoh očaju zbog truda i muka svojih pod suncem.
[21] Jer čovjek se trudi i stiče umijećem, mudrošću i razumom, pa ipak to sve mora drugom u baštinu dati, koji se oko toga uopće trudio nije. I to je ništavilo i zlo golemo!
[22] Jer šta čovjek dobiva za sav svoj trud i za želje srca svoga pod suncem?
[23] Svakog se dana muči jadom i brigom; čak mu noću srce ne nalazi mira. I to je ništavilo!
[24] Zar nije onda bolje da čovjek uživa u piću i jelu i da dušom uživa u poslu svome? Shvatih, da i to zavisi od ruke Božije.
[25] Jer: „Ko može jesti i uživati bez Mene?”
[26] Jer čovjeku koji Mu je mio On daje mudrost, znanje i radost; ali grešniku daje prokletstvo, da skuplja i jadno sabire kako bi dao onom koji je Bogu mio. I to je ništavilo i tlapnja jedna pusta!