[1] I tako se okrenuh i vidjeh sva tlačenja što se zbivaju pod suncem; i gle, tekle su suze potlačenih i niko da ih utješi; zaštitnika i tješitelja nisu imali jer ruke njihovih tlačitelja bijahu previše silne.
[2] Tad sretnijim smatrah one mrtve, što umrli su u vremenima davnim, sretnijim no one što još žive.
[3] A još sretniji je onaj što se ni rodio nije, jer on nije ni vidio sve zlo što se pod suncem zbiva.
[4] Tad vidjeh da trud i uspjeh izviru iz zavisti prema bližnjim svojim. I to je ništavilo i tlapnja jedna pusta!
[5] A bezumnik prekrsti ruke i jede samog sebe.
[6] Bolje dlan mira nego šake pune muke i tlapnje puste.
[7] Okrenuh se oko sebe i vidjeh ništavilo pod suncem:
[8] Tamo stoji jedan posve sam, nema ni brata ni sina, a ipak mu posao nema kraja, nikada ne vidi dovoljno blaga te nikada ne pita: „Za koga li se trudim i duši uskraćujem svako dobro?” I to je ništavilo i mučnina gorka.
[9] Bolje je biti udvoje nego sam, jer oni imaju dobru plaću za svoj trud.
[10] Jer kad padne jedan, drugi mu pomaže da ustane; ali teško onome ko je sam, jer kad padne kraj njega nema nikog da mu pomogne!
[11] Pa i kad dvoje leže, griju se međusobno; a kako da se ugrije onaj što je sam?
[12] A kada jednog napadnu, obojica se brane; trostruko uže se teško kida.
[13] Siromašan a mudar mladić bolji je od bezumnog kralja, što se posavjetovati ne da.
[14] Jer mladić može izaći iz tamnice da vlada, iako je rođen u svom kraljevstvu kao siromah.
[15] Vidjeh sve što žive kako pod suncem lutaju, među njima i onog mladića koji je imao naslijediti kralja.
[16] Puk sav što ga je slijedio nije imao kraja; a ipak mu se nasljednici neće radovati. Jer i to je ništavilo i tlapnja pusta.