[1] Riječi propovjednika, sina Davidova, kralja Jerusalema.
[2] „Ispraznost nad ispraznošću,” veli propovjednik, „ispraznost nad ispraznošću! Sve je ispraznost!”
[3] Šta ostaje čovjeku od truda njegova kojim se muči pod suncem?
[4] Jedan naraštaj odlazi, drugi dolazi; ali zemlja opstaje vječno!
[5] Sunce izlazi te opet zalazi; žuri k mjestu gdje će opet svanuti.
[6] Vjetar puše južno pa se okreće sjeveru; kovitla sad ovamo sad onamo te se vraća novom vrtlogu.
[7] Sve rijeke teku u more, a more se ipak ne ispuni; odakle teku opet se vraćaju i ponovo počinju svoj tok.
[8] Sve je mučno, čovjek to ne može iskazati riječima, oko se ne zasiti gledanja, i uhu nikada dovoljno slušanja.
[9] Što je bilo nekoć, opet će biti, i što se zbilo nekada, ponovo će se zbiti; i ničega novog nema pod suncem.
[10] Zar se može za nešto reći: „Gle, ovo je novina”? Postojalo je već nekoć u vjekovima, prije nas!
[11] Na prošlost se više ne prisjeća, čak ni na ono buduće, što tek dolazi, neće misliti oni koji će doći docnije.
[12] Ja propovjednik, bijah kralj nad Izraelom u Jerusalemu.
[13] Srce svoje upravih i trudih se da sve pod nebesima iskušam i dokučim mudrošću. O kako mučnu zadaću Bog zada sinovima ljudskim.
[14] Posmatrah sve što se čini pod suncem, i gle, sve bijaše ništavilo i hvatanje vjetra.
[15] Krive stvari je nemoguće učiniti pravim, i ono što nedostaje se ne da izbrojati.
[16] Tad prozborih srcu svome i rekoh: „Gle, sad stekoh veću mudrost nego svi što su prije vladali nad Jerusalemom, i srce mi vidje mnogo mudrosti i nauke”;
[17] i srce ja uspravih da mudrost spoznam i da shvatim što su glupost i bezumlje; ali prepoznah da je i to samo tlapnja pusta ništavna.
[18] Jer gdje je mnogo mudrosti, mnogo je i jada i ko znanje umnožava, umnožava bol.