[1] Postoji nevolja koju vidjeh pod suncem, koja teško mori čovjeka.
[2] Nekome Bog podari blago, bogatstvo i čast, tako da mu duša ni za čim ne žudi, ali mu Bog ne dopušta da u tome uživa, već tuđinac u tome sreću nalazi, i to je ništavilo i teška muka!
[3] Ako čovjek izrodi stotinu djece i živi silu godina – tako da su mu brojne godine života – ali se ne nasiti dobra i ne bude dostojno sahranjen, onda kažem: sretnije je mrtvorođenče od njega.
[4] Jer ono dođe u ništavilu i nestane u mraku, i ime mu ostane u tmini;
[5] ni sunce nije vidjelo niti znalo; a ipak, spokojnije je od onog čovjeka!
[6] Pa i kad bi taj čovjek živio dva puta po hiljadu godina i ništa dobro pri tom ne uživao – zar onda ne odlaze svi na isto mjesto?
[7] Sav je trud čovječiji za usta njegova; ali se duša nikada ne zasiti!
[8] Jer po čemu je mudrac bolji od bezumnika? Šta ima siromah koji se zna držati pred ljudima?
[9] Bolje ono što se očima vidi nego ono za čime duša žudi. I to je ništavilo i tlapnja pusta.
[10] Što god je nastalo već davno je imenom zvano! I poznato je što je čovjek; ne može se sporiti sa onim moćnijim od sebe.
[11] Što više riječi to više ispraznosti; šta čovjek ima od toga?
[12] Jer ko zna što je dobro za čovjeka, dok odbrojane dane svoga ništavnog života provodi poput sjenke? Ko će čovjeku reći šta će biti poslije njega pod suncem?